Kad god sam tražila novi stan ..uvijek sam odvojila par minuta pitajući se : "Kako se osjećam ovdje, u njemu?" Pritom sam svatila pozornost na prvi odgovor kojeg sam dobila. Nebrojeno puta kod pregledavanja stana imala sam neobjašnjivu potrebu da ćim prije iz njega izletim, osjećajući neke negativne vibracije u njemu....

Stan iz kojeg se selim , jedan je od onih koji mi se sviđao istog trenutka kako sam nogom stupila u njega. Ono što me prije svega privuklo bio je osjećaj sigurnosti....neka posebna tišina...dok se uzraku osjećao lagani miris ružmarina...Okretala sam se po kuhinji tražeći taj začin....no nigdje nisam vidjela da bi se netom nešto kuhalo ili uzgajala ta zaćinska biljka...Čudno, pomislila sam ...mora da mi se  to samo učinilo....

Kroz sve ove godine znala bih u trenucima samoće i preispitivanja, osjećati prisutnost nekoga ili nećega u zraku....Došlo bi poput lahora...nježno i diskretno, zadržalo se neko vrijeme i opet nestalo...kao da je netko pokraj mene prošao. Redovito bih uz to osjetila miris ružmarina....Prihvatila sam to kao samo po sebi razumljivo ....jer svaki stan, svaka kuća ima nekog svog duha...pa eto i ja imam jednu dušu što mi povremeno daje do znanja da je prisutna...

U povremenom razgovoru sa susjedama , koje žive već dugi niz godina i mahom poznaju sve žive i mrtve u okolici , zapitam tko je u mom stanu prije živio. Kažu mi ...jedna čudakinja, žena koja se sa nikim posebno nije družila.Glavna joj je briga bilo cvijeće u vrtu i balkon pun zaćina....

Nekako me to nije iznenadilo...slutila sam.....Ona je bila taj duh što još luta svojim ovozemaljskim prostorima.....Nazvala sam ju Hilda....

Znala bih ju čuti u rano ujutro kako švrlja po sobama dok su parketi na nekim mjestima lagano zaškripali. Osjetila bih nešto poput propuha, a prozor bi se sobe  naglo pritvorio....

"Dobro jutro Hilda!"....znala bih ju pozdraviti..... i uredno zapitati kako je ...Tad bi nastupila tišina, a poslije nje prostorije bi ispunio već dobro poznati miris zaćina........

To me navelo da prvom prilikom svratim u dućan cvijećem i kupim nekoliko tegli tog zaćina i ukrasim mali balkon - nišu s pogledom na divlju trešnju.... Interesantno je  da mi je cvijeće prilikom ljetnih vrućina redovito usahne zbog mog odsustva...te godinama nisam željela nikakve biljke u kući osim orhideja...no te tegle  uvijek  su mi izgledale svježe  kao da ih je netko kradomice zaljevao...

I sada dok pakiram stvari i spremam se za selidbu koja je pred vratima...moja Hilda  se uznemirila.....čujem ju u svako doba dana i noći ...prati me u korak po svim sobama.....

Nevjerojatno koliko se stvari nagomilalo u posljednjih pet godina boravka u stanu.....Mislila sam da sam prilikom zadnje selidbe izbacila sve nepotrebno....no pogled na gomilu uvjerio me u suprotno...Najviše od svega imam knjiga...Mogla bih otvoriti privatnu biblioteku.....Kako mi je novi stan duplo manji, a podrumski prostor vrlo skućen, teškog sam se srca odlučila na čistku...I tako ovih dana odvajam one najdraže koje ću ponjeti sa sobom , dok druge stavljam na hrpu, slažući ih uredno jednu na drugu....

Između posla i pospremanja, sjednem u auto i na brzinu svratim , onako do vrha natovarena, do obližnjih kontejnera kako bih se što prije riješila nepotrebnog tereta........U stanu mi ostade još jedna omanja hrpa knjiga ...ona za koju sam se nekoliko dana mučila i borila sama sa sobom... hoću li odbaciti ili ostaviti....I svaki puta kad bih prošla pokraj nje, uvijek bi nogom okrznula u neku od njih i porušila ....

Čudno, mislim si,,, pokraj tolikog prostora , ja uvijek moram proći tik uz njih i dodirnuti....Tu  mora moja Hilda imati svoje prste umiješane....

Sjednem se jučer na pod i još jednom uzmem svaku knjigu posebno u ruke i prolistam ....Među tom gomilom zapne mi za oko jedna omanja knjiga, pohabanih korica i sa izbljedjelim slovima....Jedva sam naslov uspjela pročitati...."Magija biljaka"....izdana potkraj 19 stoljeća, na njemačkom napisana, sa  crno - bijelim slikama pojedinih biljaka....Prva joj je stranica bila s koricama slijepljena, pa sam se neko vrijeme mučila da ju lagano i bez  drapanja odljepim....Na  kraju stranice tintom ispisana posveta:" Moj dragoj unuci za uspomenu od bake.....sa početnim slovom "H"..(ostatak umrljan.)....."St. Gallen, 1927 godine...

Nekako  ...naslućujem...osjećam...da bi ostatak slova uputio na ime " Hilda"...

Pokušala sam se prisjetiti od kud mi ta knjiga u posjedu.....što nije nimalo lako...   jer gdje god bila...koja god mjesta posjetila...prvi mi je poriv otići u knjižaru ..gdje se izgubim satima....No ..nije mi to jedina boljka....gdje god vidim neku odbačenu knjigu  ja ju naprosto ponesem sa sobom...O starim tavanima i podrumima da ne govorim...U mojem ih je životu bilo bezbroj...U njima sam uvijek pisanu riječ tražila...a stare knjige za mene su imale posebnu draž....jer uz priču koju bi opisivale , pričale bi ponešto i o vlasniku...o rukama koje su je listale..o osjećajima...o onom bitnom što bi se našlo podcrtano...o mirisu tog vremena....

I tako se prisjetim....U stanu , koji liči na potkrovlje, postoji jedan omanji ugradbeni ormar , tik do prozora...prilično dubok ....Tu sam prilikom prvog čišćenja, ispod tankog tepisona kojim su police bile pokrivene pronašla tu kniigu...koju eto...na žalost nisam poslije otvorila...Nevjerojatno koliko ineresantnih stvari i savjeta sam u njoj pročitala...zaokupirala me dobar dio noći...i stala sam tek kad su mi slova pred očima počela titrati....

Sad znam zašto je dobar duh mog stana, moja Hilda bila tako uznemirena... Ne brini Hilda, neću je odbaciti:)