više se ni ne sjećam našeg prvog susreta. moglo bi se reći da je bilo nekoliko tih „prvih susreta“ od kojih ni jedan nije bio uistinu prvi…. a svaki slijedeći, korak bliže ka prepoznavanju i shvaćanju smisla našeg kasnijeg druženja….
zalazili smo u tu birtiju, tako je počelo…. nije to bila obična birtija već jedno ugodno mjesto gdje nije bilo neobično vidjeti ovako neku ženu poput mene kako sjedi sama u jednom kutu na kraju šanka, sa šalicom čaja od sedam biljaka, šuti i promatra.
on je sjedio na sasvim drugoj strani, zabavljen motanjem, kako mi je objasnio, finog duhana…. gledao me iz srebrnkastog dima i smješkao se…. ponekad je uživao u knedlama sa šljivama ili bi smlatio punu zdjelicu oraha za jednu večer. unatoč tome, vidjelo se da drži do svog tijela, izgledao je barem desetak godina mlađe od svojih vršnjaka i dame su ga doslovce opsjedale…. a on se branio kako je mogao i znao, mudrac stari, intelektualno jak, profinjen umjetnik, a nije da mu nije pasalo, naprotiv….
branio se pričom o njegovom životu u celibatu i o sebi kao vuku samotnjaku kojeg žene ne zanimaju, ili bezpoštednom ironijom i brutalnom iskrenošću koja je znala udariti tamo di najviše boli…. na to su poneke obožavateljice odustajale od pokušaja osvajanja njegove naklonosti, a neke ni tada…. u stvarnosti je činio sve da usreći njegove kćeri i unukice…. sve same djevojčice, a on svjestan svog zadatka vezano za njih.
jednog dana bila tako neka…. fešta, baš u vrijeme kada me najdragi ostavio, a ja u raspoloženju – ne da mi se nikuda…. ipak sam otišla tamo, popila svoj čaj, izgrlila redom sve i krenula prema izlazu…. kad…. on! stao ispred mene raširenih ruku da me zagrli i šapnu mi: “Anđeli nikada ne spavaju….”
i tad mi se ukaza prijatelj koji je svo vrijeme bio tu kao da je čekao svojih pet minuta, da mi pokaže da ga uveseljavam kao i on mene….
razgovarali smo baš o svemu kako je nadolazilo , usput konstatirali što je bitno a što ne, što smiješno i zabavno….
jednom smo se gotovo spontano i bez nekog posebnog dogovaranja teleportirali do Pariza, popili kavicu, ismijali se i vratili doma kao iz nekog drugog svijeta…. znao me probuditi subotom prijepodne prije nego je krenuo s unukicama na izlet i zvao me da se pridružim…. na autoputu nikad nije vozio brže od sto, djevojčice su cvrkutale straga, a mi smo pričali na engleskom…. e, da, i tu me motivirao, za engleski…. i bilo je veselo uvijek…. usput mi kaže: “vidi me, 63 mi godine, a još uvijek mlad! a ti, strpi se još malo, jer pravi život počinje tek sa 50“….
nedavno me opet poveo u jedan prekrasan kraj, priroda na dugo i široko, tu polje, tamo šuma…. imaš osjećaj da ćeš se onesvijestiti od navale kisika, kad konačno prodišeš onako kako bi uvijek trebao….
tu mi je predstavio i njegovu dragu poznanicu, žena vesela i debela, a i lijepa, gospođa njegovih godina…. kao da sve paše, izgleda…. mislim, tu bi nešto moglo…. jer moj prijatelj dobro miriše, šarmantan je, neodoljiv…. a reče mi da mu se sviđa ta žena.
i eto mu ga na, već je napravila program i plan, kud, što, kako, kada i s kim, isplanirala i njega i zajednički život…. ništa loše, prava idila zrelih godina, što više treba….
o ženo, ženo, što da ti kažem, koliko ga poznam, ma…. neka kao trema me ulovila….
a on onako u šali reče, u kontekstu neke priče koju malo tko uistinu razumije: “najbolje je biti pas u dobroj kući” ….
pa mi namignu:“idemo dalje djevojčice“
i vozimo dalje slušajući „bolujem ja, boluješ ti“ a capella…. ah…. to liječi, liječi koliko god riječi, onako na prvu dozivale suze.... koliko god onako na prvu možda drugačije zvučale….
bglavac
irida
edin.kecanovic
