Čovjek je bio uz samrtnu postelju svog prijatelja. Prijatelj ga je na samrti zamolio nešto neuobičajeno, a to je da prvu noć nakon pokopa čuva njegov grob. Čovjeku nije bilo jasno zašto ga to moli, no nije uspio zatražiti objašnjenje jer mu je prijatelj već umro. Ostavši zbunjen, odlučio je potražiti savjet. Iako mu je pokojni prijatelj bio musliman, otišao je katoličkom svećeniku, jer je ovaj bio katolik. Svećeniku je također ta želja djelovala neuobičajeno, no sa druge strane, rekao je, red je ispuniti pokojnikovu želju, bez obzira kako čudno zvučala. Stoga mu je svećenik dao savjet. Rekao mu je da, kad dođe kraj groba, uzme granu, i sa njom označi krug, pritom mu opisavši kako će to napraviti. Nakon što to napravi, rekao mu je da ne izlazi iz tog kruga, ma što da se događalo u njegovoj blizini, i da ostane pribran. Kako je kraj groba trebao ostati cijelu noć, savjetovao mu je da učini sve da ne zaspe. Došla je i ta noć. Čovjek je sa stolicom, na kojoj će sjediti cijelu noć, došao kraj groba. Označio je krug na način kako mu je svećenik opisao, sjeo, i nije izlazio iz njega. Večer je protjecala mirno, ništa se nije događalo. Čovjeku se već počelo i spavati, no nije zaspao, trudio se da ostane budan. Odjednom, točno u ponoć, mnoštvo bića, svakakvih oblika i ponašanja, su došla do groba. Čovjek tvrdi da je prizor bio neopisiv. Pokušavali su doći do njega, no krug ga je štitio. Odjednom, bića su se okomila na sam grob. Otvorili su ga, izvukli pokojnika, i raskomadali ga. Iako je bio u ogromnom šoku i strahu od tih scena, poslušao je savjet svećenika i nikud se nije micao. Sve se događalo munjevitom brzinom, noć je prošla nevjerojatno brzo. Počelo se razdanjivati, i bića su otišla. Ujutro, kad se potpuno razdanilo, sve je bilo na svom mjestu. Grob zatvoren, kakav bi i trebao biti. Nikakvog traga da se išta tu događalo.