Dugo je stajao je pred ogromnim ogledalom zamućenim od starosti, pomno se odmjeravajući dok je uvježbavao najnovije poboljšane i gotovo do savršenstva dovedene iskrivljene pokrete vlastitog tijela. Izvio je noge savijajući ih poput gume prema unutra sve dok mu se koljena nisu bolno dodirnula i dok mu stopala i prsti na njima nisu gledali ravnopravno jedni prema drugima. U pohabanu i prljavu jaknu ugurao je mali jastučić te se tako na njegovim leđima poput prave Qasimodove grbe uzdizalo umjetno brdašce. U jednoj ruci stezao je štaku koja je pod težinom tijela lelujala, dok se druga ruka u čudnoj i karikiranoj pozi pružala prema van s grčevito ispruženim dlanom. Sve to začinio je slabašnim i bolnim glasom koji je izlazio iz iskrivljenih i punoj sline napunjenih usta"....milost gospodo....milost....udijelite meni siromahu....".

Neko vrijeme automatski je ponavljao davno naučene pokrete i grimase a onda, još jednom namjesti poput pravog profesionalca lažno invalidno tijelo pred ogledalom, zaključa vrata stana i krene vukući noge ritmom sinkope prema najunosnijem mjestu ubiranja dnevne milostinje, prema kamenom gradskom mostu.
Namjerno je obukao laganu odjeću premda je bilo prohladno i vjetrovito, jer je znao da baš takvi dani kao i njegov izgled, slabašno obučenog i na pola sleđenog prosjaka pobuđuju najveću samilost u ljudima. Čim bi ga ugledali, od iznenadne nelagode i šoka, samo bi se još jače zagrlili i sljubili sa svojim toplim kaputima i šalovima, pa bi ubrzavajući korak istovremeno spuštali i ponešto obilniji sitniš u njegov hladan i promrzao dlan. A on, toliko je bio naviknut na hladnoću da je gotovo više i nije osjećao i kao da je u njemu odavno odumro svaki osjećaj za vremenske prilike i neprilike.

Žetva je bila slaba, gotovo nikakva i zapravo je stari most tog hladnog predvečerja skroz opustio, tek vjetar se igrao kotrljajući kamenim pločama šuštave papire, lišće i prašinu, nanoseći usput zvonki zvuk sata s Gradskoga trga zaogrnut snažnim osjećajem predstojeće zimske praznine.

Kad se nakon nekog vremena umorio od glumljenog i neprirodnog kočenja vlastitih udova, sav još utrnut i napola oduzet, sjeo je na izlizane i sjajne kamene ploče, ne obazirući se na vjetar koji se silovito i lako provlačio kroz njegovu tanku odjeću. Ispred sebe stavio je malu kartonsku kutijicu i čekao, čekao ne bi li ipak ulovio poneko samilosno i toplo ljudsko srce na nemilosrdnoj zimskoj buri.

Bilo je već krajnje vrijeme da ode iz ovog bezličnog grada u kojem je vrijeme prolazilo onako kako obično prolazi u provincijskim gradovima zimi, provlačeći se beskonačno dugo i sporo. Predugo je oklijevao s odlaskom, a to nije bilo dobro, opasnost da će biti prepoznat i razotkriven u laži, vrebala je na svakom koraku. Već mu se nekoliko puta učinilo da su ga neki ljudi, koje je i inače svakodnevno viđao na mostu, pažljivo promatrali, pitajući se odakle im je poznato to lice, a onda bi na kraju skrenuli pogled, ne mogavši ga ipak povezati s licem grbavca na mostu.
A bio je tu još jedan problem, možda čak i mnogo teži i ozbiljniji. Zadnjih godinu dana vodio je mukotrpnu i tešku svakodnevnu borbu s vlastitim tijelom. Nakon što bi ušao u stan i udaljio se od očiju svijeta, sve duže i duže su trajala ona razdoblja u kojima je bezuspješno pokušavao ispraviti leđa i odvojiti nasilno iskrivljene noge. Sve je u njemu bolno cviljelo i plakalo, svaka kost i svaki mišić.

Bilo je to za njega izuzetno zabrinjavajuće jer tijelo kao da je počelo odbijati poslušnost, te se odupiralo vratiti u prvobitan i normalan položaj čovjeka koji nije bolestan već zdrav. Kao da je tijelo uslijed toliko godina glumljenja invalidnosti na kraju prihvatilo tu novu ulogu i nije više prepoznavalo onog zdravog čovjeka u njemu.

Nije bio naročito pobožan čovjek premda je redovito obilazio crkve o svim važnim blagdanima i svecima u ulozi grbavca i prosjaka ali naravno samo s vanjske strane, ne zalazeći nikada u njenu unutrašnjost, osjećajući nejasnu zebnju od nepoznatog i neshvatljivog, kao što je osjećao i strah od svoje vlastite nevidljive nutrine, bojeći se susreta sa samim sobom i pitajući se istovremeno, je li uistinu potrebo ući u crkvu da bi se pronašlo Boga. Pa ipak sve je češće, valjda s godinama i starošću, osjećao uprto Božje oko na sebi i možda, razmišljao je, možda ga je Bog odlučio kazniti zbog prevare i neodlučnosti da životni jarbol okrene u smjeru nekog drugog vjetra te ga je na kraju Bog ipak odlučio učiniti onakvim, kakvim se je cijeli život sam uspješno stvarao.

A kad bi mu napokon uspjelo razdvojiti isprepletene udove, s olakšanjem bi se bacio na krevet zaspavši nemirnim snom u kojem se opet ispočetka grbio i krivio. I tako u neprekidnom krugu, danju i noću, ulovljen u zamku mučeničkog kotača u čijem središtu bola i patnje je bio upravo on sam.