58. GOZBA S MEDVJEDOM

 

        S jedne strane rijeke utaborio se silan svijet, čekajući Stranca. Pripremiše pečenja, ispekoše brda kruha i hrpe kolača, prostriješe stolove, pripremiše trublje i talambase, razapeše kićene šatore za gozbu i veselje. Stranac je polagano silazio s planine. Vidjeli su Ga gdje silazi, korak po korak, pa mu pohitaše ususret s nosiljkom i zastavama.

        Na drugu stranu rijeke izbila je uto jedna prastara pustinjačica s vjeđama do pojasa. Došla je zahvatiti vodu pregačom. Kad je vidjela šareni svijet na drugoj strani, upita rijeku:

        “Što to tamo rade”?

        “Slave dolazak Stranca”, odgovori rijeka.

        Pustinjačica je imala uho za govor bez usta, jer je bar stotinu godina provela u tišini, i jer se nije obazirala na to je li netko izgledom čovjek, ili dabar. Odmah je znala u čiju se čast svijet sjatio.

        “Hoćemo li i mi onamo”? upita. Pitala je stabla, lisice, ptice.

        Svi rekoše da hoće.

        “Ali kako ćemo među svim onim dvonošcima? Ja sam zaboravila njihov jezik, i guši me njihov vonj. Ded, smisli nešto”.

        Ovo posljednje kazala je Divnomu, koji je već sišao u podnožje planine, i ulazio u kitnjastu nosiljku.

        “Smislit ću nešto. A ti Mi dođi da se najedeš za stotinu godina unaprijed”.

        Onda pustinjačica podigne teške vjeđe od pojasa, pa ih zabaci preko tjemena, zagazi u vodu, i reče:

        “Rastupi se, vodo, da možemo prijeći, ja i moji prijatelji”!

        “U čije ime to tražiš“? upita voda.

        “U Njegovo”.

        Voda se rastupi, otvori put na prijeku stranu, te pustinjačica, stabla, zvjerke, i ptice prijeđoše na šarenu obalu dočekišta. Nitko ih nije vidio, jer su svi buljili u nosiljku. Ona se lagano primicala nošena svirkom talambasa, pjevanjem i pljeskom ljudi, mahanjem zastava, kadovima tamjana, poklicima. Zamalo, i doniješe nosiljku pred gozbeni šator, spustiše ju na crveni sag. Iz nosiljke se iskobelja veliki medvjed.

        Pustinjačica zaciči od prezadovoljstva. Narod se vrišteći razbježi na sve strane. Ostadoše zdjele s pečenjem same, ostadoše sami humci kruhova i hrpe kolača; talambasi popadaše po ledini, zastave se onesvijestiše. Medvjed priđe stolu i stade jesti mljaskajući, gladeći se usput po nezasitnu trbuhu. Priđe mu pustinjačica i njezina družina, smjerno.

        “Smijemo li...”?

Medvjed potvrdno zamumlja, i posjedne ih oko sebe.

        Najeli su se za stotinu godina unaprijed.

        Ljudi su izdaleka motrili taj prizor, ne znajući što pomisliti, što učiniti. Netko predloži da pođu u selo po motku, i da otjeraju medvjeda.

        “Ali možda se radi o Strančevu prijatelju. Možda se radi o samomu Strancu”, pripomenu netko. “Zar je Njemu teško  pretvoriti se u medvjeda”?

        “Ali On to ne bi učinio zbog nas”, rekoše neki drugi. “Da nas ne bi sablaznio”.

“Ovo je možda kušnja naše vjere, braćo”, mudrijali su treći. “Pričekajmo, Stranac će možda odnekuda doći”.

“Samo nam ona zvijer i njezini gosti unerediše šator, i pojedoše svečani ručak”, vajkali se četvrti.

        I dok su tako neodlučno raspredali o čemu li se radi, Stranac se stvori pred njima, sit i nasmijan. S njim čudna družina, i ona sita i nasmijana. Rijeka, zatravljena prizorom, i dalje je stajala kao rastupnica. Stajala je sve dok se  prijelaznici nisu vratili na drugu obalu, i dok vjeđe nisu opet sišle do pojasa. Tada voda poteče kao prije, i ona nasmijana.

 

        Ljudi Ga u međuvremenu okružiše, opipavajući Ga od glave do pete, spremni ne povjerovati vlastitim osjetilima.

        “Što je, što ste tako uznemireni”? upita ih Stranac između smjehova.

        “Maloprije je tu napravio rusvaj jedan medvjed, i još neki. Ne znamo samo kuda se djenuo...”

        Kad su prišli gozbenomu stolu, vidješe da brda kruha i hrpe kolača, i sva silna pečenja stoje netaknuti. Posjedaše, najedoše se za tri dana.

        “Što se tiče medvjeda”, reče Stranac nazdravljajući narodu, “on Mi dobro dođe da ugodim svakomu Svojem liku. Morat ćete se na to naviknuti”.

       

        Što ne može pjesma, može humoreska, malo i groteska.

 

 

        Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)