Bijaše to davno,i bijah još dječak,kada me dotaknula sveta vatra ljubavi..Zalutah, jedne predivne večeri, u šumi, i izađoh na obalu jezera tamnog,gdje bjelina lopoča zasjenjivaše sjaj Lune, koja je srebrom svojim posula sitne valove, koji su oplakivali obalu, obraslu trskom..Vjetar je pjevao čarobnu pjesmu postanka..Zaspah, umoran od lutanja, no, probudi me topli dah, nešto tajanstveno slatko u grudima..I vidjeh,iz jezera izroni najljepša Gospa, koju sam ikad vidio..I nisam znao, da li to bijeli lopoč blješti bjelinom latica svojih, ili se Luna spustila u tamu jezera,i ponovo izronila.. Gospa me pozva rukom,tiho, bez riječi, da joj priđem bliže, ali ne mogoh, jer ona bješe na sredini jezera..Spustih pogled, i padoh na koljena, jer ne mogoh gledati dugo tu ljepotu.. Kosa joj bješe tamna, i dodirivaše površinu jezera, oči njene, zelene, duboke,kao dva zelena smaragda sjajne, a koža..Nježna kao alabaster,nježnija od najnježnijih latica ruže..A ona i bješe čarobna, kao ruža, crvena ruža, koju držaše prislonjenu uz srce,tako crvenu, kao krv koja je tada kolala mojim veneama, i koju sam svu želio dati tada za nju.. Šapat njenih usana u meni je odzvanjao kao najdivnija pjesma..I reče mi tiho:" Čekala sam te, Voljeni moj,eonima sam samo tebe čekala..Neka te ne zbunjuje tvoja nemoć, i tvoje nejako tijelo..Ti si taj, koji će dostojno moju ružu ljubavi štititi,i bitke za najčišću ljubav vojevati..No, ne traži mač, ni oklop,jer u ratovima koje ćeš voditi,neće ti trebati..Bit će ti dovoljna ova moja besmrtna ruža, u kojoj živi moja duša..Sve ćeš shvatiti, jednom,kada naučiš hodati po vodi, i dođeš u moj zagrljaj..Trebaš vjerovati da će taj trenutak doći..A tada se nikad više razdvojiti nećemo..Da, nitko nije došao do mene,jer nitko nije imao hrabrosti uvijek i u svakom trenutku vjerovati u ljubav.." I dobaci mi ružu, i nestade ponovo u jezeru.. Poljubih ružu, i krenuh u bitke koje su me čekale.. O, kako je bilo bolno, boriti se, bez mača i oklopa i svaki i najmanji udarac osjetiti u srcu..I svaki puta, kad me je neizdrživo boljelo, otišao sam na jezero, da moje kristalne suze boli darujem Gospi mojoj..No, nije se pojavljivala ponovo..Nadah se, da ću moći zakoračiti po jezeru, no, nisam ni koraka mogao učiniti..Moje suze, konačno su presahnule..Više nisam mogao plakati.. Prepun ožiljaka,posljednji puta pokušah krenuti po jezeru..Čvrsto stisnuh ružu ljubavi moje,I zajecah krikom čežnje, za mojom Gospom, koju sam toliko želio zagrliti..Želio sam joj pričati o svim ratovima koje sam preživio bez mača, o bitkama kroz koje me nosila spoznaja da ću Ljubav moju zagrliti..No, tišina je obavijala tamu,i bol koja mi razdiraše grudi..I gle.. Moja Gospa, izroni iz jezera,moja Ljubav, širom raširi ruke,zovući me u zagrljaj.. I prestadoh misliti...Krenuh..Potonuo ili hodao, zar to nije svejedno? Ionako ću joj doći u zagrljaj..Bila je to samo kušnja moje vjere u Nju, u Ljubav, koju mi je poklonila..I vidjeh, da se površina jezera površina pretvara u kristal,dijamantnog sjaja,i potrčah mojoj Gospi, koja je blistalaod sjaja, kao najsjajnije sunce.. Moje oči konačno uroniše u plamen očiju njenih..Postadosmo Jedno-i sjetih se,da se zapravo nikad razdvajali nismo..Životi su se igrali dušama našim, Svi proživljeni eoni naših trenutaka..Trebao sam se samo sjetiti, da ljubav može sve..Moja Ljubljena je uvijek to znala..I čekala da dođem na obalu jezera, i oslobodim je vjerom u ljubav, jer, i ona je bila začarana..Pretvorena u dio jezera, čekajući mene, da je zagrlim..