Kako je biti bez roditelja, jednog ne imati, a drugog željeti, mislim da vam ja mogu najbolje opisati. Otac mi je poginuo kada sam imala jedva šest godina. Bio je strastveni ribolovac i ta ga je strast odvela ravno u smrt.

Tog kobnog dana, na nagovor dvojice drugara, iako vidno neraspoložen, ipak je odlučio otići u lov. Još uvijek se sjećam molbi moje, sad već pokojne, bake... Molila ga je da ne ide, kao da je imala neki predosjećaj, ali je nije odlučio poslušati. I otišao je, u nepovrat...

Negdje oko podne otišla sam sa tetkom do njene kuće, ne sjećam se baš razloga... Vratili smo se oko 22h... I kao da sad vidim lice svoje majke dok se onako uznemirena kretala čas vamo - čas tamo pred ulaznim vratima. Te noći se nije pojavio... niti ikad više.

Tražili su ga 18 dana, tačnije, našli su ga 18-ti dan... Ona dva drugara, jedan invalid bez noge, a drugi neplivač, uspjeli su se spasiti, a on se utušio. Navodno, penta mu se zakačila za nogu, pa ga nisu mogli izvuči. Malo ko im je vjerovao, ali drugih svjedoka nije bilo te im je policija odlučila vjerovati. Pravu istinu, samo Bog zna... Ta dvojica, nisu se usudili pojaviti ni na njegovom pokopu. Zamisli ih samo...

Majka je bila slomljena, baka na rubu propasti... samo brat i ja nismo bili svjesni šta se zapravo događa. A i kako bi.. meni jedva šest godina, a njemu nepune tri... Kako se život surovo igrao s nama. Jako dobro se sjećam pokopa... Nitko ga nije smio vidjeti, valjda jer je tijelo od vode već bilo u fazi truljenja. Sanduk je cijelo vrijeme bio zatvoren. Iako onako mala, štošta nisam shvaćala, jedno sam znala; znala sam da ga više nikad neću vidjeti. U trenutku pokopa, sjećam se da sam pojurila ka grobu, al me neki čovjek zadržao. Suze su mi tekle niz lice, kao da se sad vidim, al su svi ostali nezainteresirani za mene. Nisu mi dali ni da se oprostim od njega, zadnji put... Pa ni da bacim onu ružu što sam grčevito stezala rukom na njegov sanduk. Mislili su da mi čine dobro, al su pogrešili, jako... I valjda, upravo zato što ga nisam vidjela posljedni put, se još uvijek nadam da je živ, da će doći jednog dana, snažno me zagrliti, poljubiti...

Majka je otad druga osoba. „Ono što te ne ubije, ojača te!“, e kod nje je ta poslovica imala itekako smisla. Morala je početi raditi da bi nas uzdržavala, pa si je našla posao u nekoj maloj prodavnici. Kada je vidjela da od tog nema kruha, odlučila je otići kod strica u Njemačku, sama, bez brata i mene. Mi smo bili ostavljeni baki na čuvanje. Nije znala koji je šok bio za nas, i nikad neće ni saznati. Znam šta sada mislite... Garant si mislite da je tako morala, da to ne znaći da nas je ostavila, da je to uradila jer nas voli... I donekle ste u pravu. Slala nam je novce svaki mjesec, doduše pozamašnu sumu, ali bez nje, ništa nije bilo isto. Tamo se zaposlila kao spremačica, naravno  „na crno“... Dolazila je svaka tri mjeseca... I tako, godine su odlazile u nedođiju. Promaknule su joj stvari koje nikad neće moći nadoknaditi. Baka nas je odhranila, podigla nas u pristojnu djecu, a za to šta smo danas, ona nije kriva, dala je sve od sebe.

Kako smo odrastali, i brat i ja smo se mjenjali, kako fizički, tako i psihički. On je bio privrženiji mami, uvijek bi je branio kad bi neko nešto rekao protiv nje, a i ona je bila privrženija njemu. Ne, ne govori ovo iz mene ono djete željno majčine ljubavi, niti ono ljubomorno klinče, ovo govori zrela osoba, osoba koja je tek sada svijesna svega. Koja je tek sad u stanju razaznati neke stvari... Često sam se sukobila s bratom, a tek sada žalim za tim. Žalim za svakom pogrdnom riječi koju sam mu uputila, za svakim udarcem, pa makar to bio samo onaj dječiji... Znam da ga je boljelo, isto kao što mene sad boli. Umijesto da ima bar mene, nije imao nikoga. Mama je uljetala iz veze u vezu, to me najviše činilo ogorčenom. Činilo mi se kao da ni trena nije žalila za tatom, ali sam grešila...i žao mi je. To je bio njen način da zaboravi...

Znam da sam joj uvijek bila manje vrijedna. U jednoj od naših mnogobrojnih svađa, to mi je rekla... Srce mi se paralo. Nisam vjerovala svojim ušima. Kako je samo mogla... Rekla je da sam joj ja upropastila mladost, da me je zadržala samo zato jer ju je moj tata molio da ne abortira, i kako kao takva mogu i da pomislim da joj značim jednako kao brat... Sjećam se svih onih udaraca, trenutaka kada je bila bez kontrole, kada je bila u stanju da me slomi, i fizički i psihički.

Mrzila sam ih u tim trenucima, sve redom; nju, brata, baku... jer me nikad nije branila, bilo joj je samo bitno šta će svijet reči, a kako se ja osjećam, uvijek je bilo manje važno. Brata sam mrzila jer nikad nije dobio batina, nikad kao ja... Bila sam „crna ovca“ porodice, i kao takvu, malo ko me je poštovao, a kamoli voljeo. Godine su prolazile, jedna za drugom, a situacija se nije popravljala. Zadnja kap koja je prelila čašu bile su majčine uvrede. Saznavši da sam trudna počela mi je govoriti stvari koje normalna mati nikad ne bi izustila. Odlučila sam otići, iako sam imala samo 16 godina.

Pobjegla sam sa tadašnjim dečkom, a sadašnjim mužem. Voljeli smo se, i onako mladima, to nam je bilo najbitnije. Vreme je prolazilo... Majka me se na neki način odavno odrekla, povela je brata sa sobom u Njemačku, i tamo su i sad, baka je preminula, a sa ostakom familije gotovo da se ni ne čujem... Trenutno stanje u kojem je moj brak ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju, ali znate kako kažu, poslije kiše uvijek nas obasja sunce, i ja željno čekam taj tren. Moja sadašnja porodica, zaslužuje bolje, naročito moj sinčić, i ja ču se boriti svim silama da mu to omogućim...

 

PS. Dugo mi je trbalo da napišem ovaj tekst, a još duže da odlučim da li ču ga objaviti. I sad, dok bacam poslijednji pogled na njega, suze mi se sljevaju niz lice, i shvaćam da ste i vi, dragi Megicusi, moja malena porodica i odlučujem ga objaviti...

Ljubim vas sve! Chocolino