Svakog se jula u čiste duše useli težina uzdaha a pred očima slike promiču o našim stradanjima.

Kao da do 11 jula guramo istine pod pokrivač ponašajući se kao da su tuđe!I poslije nekoliko dana gorkog ukusa u ustima,velike tuge,nastavljamo zaboravljajući koliko je slasna kora hljeba kad je nema.....
Sad nam je nezamisliv život bez interneta,mobilnih telefona i svih dobrih i loših strana ovog vijeka.Ne tako davno,jedina naša istina je bila mašta o slobodi,a umjesto nje slušali smo plač bez utjehe. 
I ja sam danas ona ista 19-godišnjakinja u kojoj i dalje živi Srebrenica!
I kad bi htjela otjerati avete prošlosti,snage za to nemam i ne želim zaboravu dati ukradenu mladost,san o osmijehu na usnama napaćenih žena....

Neka istorija piše,da Bosna je Srebrenica i da svaka kapa krvi zauvijek peče.Živjet će Bosna i kad   bude zaboravljena.Nove generacije učit će u školama ovu istoriju.Slušat će priče starijih,nas ratih djevojaka i mladića.

Sve će proći......Ali se nikad osmijeh vratiti neće na lice majke,čije čedo uzeše ruke krvnika.
Ostaje vječita praznina,ostaje SREBERENICA i mnoge druge istinite priče o strahotama rata u mojoj zemlji.

DA SE NE ZABORAVI,DA SE NIKAD NIKOM NE PONOVI...