81. GOLUBAR I GOLUBICA

Bio jedan čovjek koji je na tržnici puštao golubove iz rukava. Oko njega su se skupljala djeca i poneki radoznali odrasli. Svi su znali da čovjek vješto skriva golubove u rukavu, ispod kabanice, u njedrima, možda i u torbi; samo je jedna djevojka vjerovala da čovjek stvara golubove.

Prišla je čovjeku i rekla mu:

“Ja bih s tobom. Kuda god ti, tamo bih i ja. Samo me pusti da gledam kako stvaraš golubove”.

Čovjek joj je namignuo, i obješenjački dobacio:

“Golubovi ti skaču ispod bluze. Daj mi ta dva goluba, pa možeš sa mnom”.

Djevojka je bez razmišljanja skinula bluzu i kazala:

“Uzmi ih”.

Čovjek se smeo, ustuknuo, čak i oči oborio.

“Obuci se”, rekao je tiho. “I vrati se kući. Ja ne stvaram golubove, ja ih samo vješto skrivam”.

“Ne vjerujem. Ne govoriš mi istinu, a samo zato da me ne bi poveo sa sobom. Ali ja sam već odlučila, i nitko me ne može od odluke odvratiti - čak ni ti. Ne boj se, neću ti biti na teretu. Evo, kuhat ću za tebe. Prat ću za tebe. I bude li potrebno, prosit ću za tebe. Na kraju, ako treba, i krast ću za tebe. Samo me pusti da gledam kako ti golubovi izlijeću iz rukava”.

Oko njih se sada načetio besposlen svijet. Zabavljali su se na račun budalaste djevojke i varalice. Zabava je trajala sve dotle dok se njih dvoje ne izmigoljiše iz gužve, i pobrzaše prema izlazu iz grada. Tada gomila jurnu da zaustavi, da zgrabi, da zgazi, da otme. Ruke su lomatale kandžama, noge su gazile kopitima, iz usta je što kriještalo, što rikalo, ali djevojci ni traga, čovjeku ni glasa. Ostala je samo strka, zbrka, i stotinu golubova, koji su odjednom uzletjeli, kao da su u istomu času pušteni iz rukava.

Putem niz polje, čovjek se zagleda u djevojku, i upita ju:

“Kako si samo znala da nisam varalica? Da stvaram golubove”?

“Kako ne bih znala”? guknu djevojka, skinu bluzu, raširi krila. “Ja sam golubica iz Tvojega rukava”.

　

Srodnost se ne objašnjava.

　

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)