Moji prijatelji su rušili jednu staru kuću. 

Kuća stara, prazna, hladna i na njeno mjesto htjedoše sagraditi novu kuću sa troje novih stanara pa mi jedan od njih veli: 

"Hajde, uzmi od ove kuće stare ono što ti od srca dajem" i gledam, kuća stara, oronula, ali puna svakakovih dragunlija: ormara, zavjesa, karniša, lustera, fenova, tanjura, fotelja, slika.... i gledam ja, sve bi bilo dragocjeno, da moja bijeda nije kao zrno pijeska, moja bijeda moja tugo vela, i pogledam u vrt, kad na vrhu vrtne lampe spazih jedno gnijezo ptice male pa se stanem premišljati što bih rađe - blago kuće stare ili ovo gnijezdo ptice male?!

I na koncu odlučih:

 “Deder jarane, ako bi ti mog’o meni dati ovo gnijezo, jer mi se čini kao da je sveto, što će mi ta starudija kada ima vrijednijih dragunlija” i doista, dade mi on to malo gnijezdo i bijaše u silnome čudu, da ja svoju bijedu barem u ovom trenutku ne želim privesti nekome svrsishodnome kraju. 

Uzmem ja to gnijezdo pa ga gledam kako je savršeno i kako je gradnja ptica savršena gradnja, meko, toplo, nježno, kako je ptica trebala prvo pronaći mjesto na stablu i na grani, da je to mjesto donekle sigurno kako ga vjetar ne bi otpuhnuo ili da ga ne bi napala mačka ili kakva krupnija ptica pa onda gledah grančice koje je slagala i kako je te grančice odabrala i kako se trudila i kako je sve znala i pomislim: eto, i ti si bijeda k’o i ja, ali ja odvajkada znadem kao i ti, da je za nas presnija božanska sloboda, jer ukoliko bi se trebalo dvojiti između bogatstva i slobode, mi bismo birali slobodu.”

I ponesem to gnijezdo sebi u stan pa ga stavim na policu među knjigama Aristotela i Platona

http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2017/02/1632065897/gnijezdo-ptice.html

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php