35. GLUHA GLAZBA

 

        Bio jedan čovjek, koji se hvalio da je najbolji pjevač u zemlji. To se, doduše, nije moglo utvrditi, jer su svi stanovnici bili gluhi, uključujući i njega.

        Jedan od gluhih mudraca jednoga dana sretne gluhoga pjevača na ulici, i zaželi ga neke stvari upitati – naravno, uobičajenim jezikom znakova.

        “Pitaj”, reče pjevač.

        “Tvrdiš da si pjevač, k tomu najbolji. A ja ne znam postoje li uopće pjevači. Nikada nisam sreo nijednoga. Reci mi, kako si saznao za njih? I jesu li oni ljudi kao mi”?

        “Oh, ja sam čitao o njima u jednoj vrlo pametnoj knjizi – ta nisam slijep, ako sam gluh. Naravno, oni su ljudi kao i mi. Neki su od njih slavni i bogati. Ne rade ništa – samo pjevaju”.

        “A po čemu si zaključio da si i ti jedan od njih”?

        “Vrlo jednostavno. Zapjevao sam. I utvrdio da je u mene lijep glas. Najljepši u zemlji”.

        “Zaista? Hoćeš li mi nešto otpjevati”?

        “Drage volje”.

        Znakovima ruku čovjek otpjeva svoju pjesmu vrlo uspješno, ne zaboravljajući pritom otvarati usta i kolutati očima kao pravi pjevači.

        “Nema ti ravna”, reče mudrac, osvojen izvornošću i snagom pjesme. “Što misliš, bismo li mogli otvoriti školu za muzički nadarene – nije na odmet o tomu povesti računa”?

 

 

        Gluhi vole glazbu onako kako mogu. Važno je da

ju vole.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)