...kaze on.,malo je onih koji vjeruju necemu sto je jednostavno,necemu sto je prirodno....onda cemu te sve teze sinteze,formulacije,birokracije...kad je u biti svo znanje neznanje....i ako je cilj tezit manjoj samosvijesti.,koje ja to onda trazi to ja...sto se vise trudim bit ja i djelovat ja i zelit da to ja bude ovako ili onakvo ja i ako ne bude tako kako je to ja zelilo da to ja bude onda to ja ovisno situacijama se mjenja...slika se na ekranu mjenja..i ja ako se poistovjeti također se mjenja...pitam se sta se to mjenja...nije dobro gledat sebe druge kroz naocale dojmova pojmova jer sve sto je prolazno se pojavljuje..pa tako i scene situacije...moj najveci problem je sta ja to sve pamtim prolazne predstave ko je sta reka sta san ja reka kako san se ponasa kako su se drugi ponasali odnosno dajem sjecanju i pojmovima dojmovima da me određuju -moje viđenje sebe drugih...ako je cilj bit prazan jer jednino nesto sto je prazno se moze i napunit...koje to onda ja se puni tim svim viđenjima logicnim objasnjenjima razmisljanjima...ja naprosto ne znam....sta manje razmisljam manje i zamisljam...ja nezelim znat...kokos ili jaje..pa predivne ploce naucenih predivnih definicija aforizima sve je dobro..u svoje vrime...osjecam se ko papiga koja stoji u kavezu i prica i prica i prica o slobodi o svemu...a vrata kaveza su otvorena cilo vrime...a njoj fali hrabrosti i vjere da to vidi..da u to povjeruje...jer kako vjerujes tako ce i bit...u tisini i miru...bez fraza oaza...napokon otpustam sve vise i vise...jer sto to manje ja misli da djeluje to ja...sve je nekako lakse i prirodnije...a ja vjerujem u to jednosavno..u providnost...a kako virujem tako ce mi i bit...masta stvarno radis svasta..u zamisljanju se krie puno toga...cvor mogu odrisit a mogu ga i zagropat....jos vise...opet se vracam opet se ponavljam...opet kazem sve ovisi o namjeri o pobudi...biram dobro vjerujem u dobro...jer misao su misli..emocija su emocije...frekvencija su frekvencije...jos se ucim bezuvjetnoj ljubavi...jos se odupirem tome da se prepustim i opustim....moze se riba koprcat koliko oce.,al ona je ta koja prva treba zagrist mamac...a kad ga zagrize..samo je pitanje vremena..kad ce je ribar izvuc na suho....sam sebe vezem u lance...sadrzaj moje svijesti je puno puta...mojom ja-voljom bio ne bas prirodan...a da je bio i drukciji...sadrzaj su sadrzaji....nacrtam sliku i ona mi se ne sviđa....nacrtam sliku i onda mi se sviđa....sam sebe stavljam u lance..samsara je moj um...nirvana je moj um...stoga ti ja sto trazis koga trazis i sto....Gospodin je uvijek isti...i danas i sutra i jucer....miruj i znaj Ja sam Bog...Ja sam onaj koji Jesam...Bozji izlaz jest Bozji ulaz....najuzvisenija stvar koju netko moze napraviti je otpustiti Boga zbog Boga...eckhart tako veli...a to znaci to sta znaci...ja neznam...

Spoznanje

Prigno sam pred životom čelo
Upoznavši mu mudru dvojnost:
što najjače u srcu peče,
Postat će najviša opojnost.

Jer život - alkemista stari -
Umijeće znade nepoznato.
Od muke, bolova i sumnja
U mome srcu stvara zlato.

što dublji mi je bio bol,
U većem sjaju je umino.
I tako vršim poziv svoj:
Od suza praveći vam vino.

MENI BEZ MENE

Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;

i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.

OGLEDALO

Hladno poput leda visi na duvaru
usred nijema dvorca smrti i praznine.
Kroz mrak gole sobe trenutačno sine
uvijek budno, slično noćnome čuvaru.

Ne odvraća više sjajnu sliku staru
raskošna gospodstva, mrtva usred tmine.
Svemu tomu bilo suđeno da mine
i da dođe na sud bogu gospodaru.

Preda nj ne dolaze više tašte žene,
da se dive sebi, cvijeću nježne puti
i bljesku života što plane u zjeni.

Sve je prošlo kako slabo cvijeće vene:
sad ogledaju se samo prazni kuti,
gdje sa stravom groba pomiču se sjeni.

Ko nestalan odraz predjela u moru,
kroz ogledalo se lica ljudi skližu.
Tanani profili sve se redom nižu,
najljepši što ikad ugledaše zoru.

Idu, prođu s kobi kobnom svakom stvoru,
nestaju u tami s koje se dižu
drugi koji u dnu postajanja gmižu,
očekivajući svoju bijelu horu.

Dokle žive, bistro zrcalo ih gleda;
kada prođu od njih nema niti pjene,
niti uspomene u oku od leda.

Bježe u kraj laži o raju i paklu,
te je život samo, za ljude i žene,
kratak refleks svjetla u bešćutnom staklu...

U ovoj gužvi, ovoj stisci

Bez oca i bez učitelja

Bio sam sam, a moji vrisci,

Svi, nose pečat mojih želja

I svakim slikom, svakim zvukom,

Dio sam svoje duše dao,

I strijeljao sam lakim lukom,

I gađao sam gdje sam znao.

______________________

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik

I katkad su mi drage moje rane;

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

A moje suze dati će đerdane.

– No one samo imati će cijenu,

ako ih jednom, u perli i zlatu,

kolajnu vidim slavnu obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvome vratu......