80. GLAZBA U ŽILAMA

 

        Bila jedna djevojčica, jedna tiha zabuna prirode. Naime: ona nije bila biće od krvi. U žilama joj je strujio zvuk. To se nije znalo, jer kako da se zna, kad se živjelo u dalekomu selu daleke Albanije, gdje se ne ide kod liječnika, već kod travara, vidara, i skidača uroka.

        U kući je postojalo nešto strunjača, nešto lonaca, nešto konaca. Ognjište. Tronožac. Vječno puna kolijevka. I jednožičano glazbalo, rabab, davno donešeno iz Egipta.

        Ta djevojčica, zabuna prirode, svirala je koliko je žica mogla podnijeti, onako stara i već odsvirana. Žica je svirala karavane, omamne tamjane, zlatozarne dane, tornjeve i piramide, lavove, valove, brodove, robove. Kad bi ju tko drugi taknuo, umuknula bi. Svirala je samo na dodir djevojčinih prstiju.

Jednoga je dana žica prepuknula, a nije bilo nikoga tko bi umio napeti novu, tako tanku. Djevojčica u čijim je žilama tekla glazba, ostala je bez glazbala. Povukla se u kut i više nije govorila. Mucala je. Štucala je. Spremala se poći žicinim tragom. Ukućani to u početku zapažahu, potom ne zapažahu, a s vremena na vrijeme slijegahu ramenima.

        Opet, jednoga dana, na vrata je pokucao putnik. Vani se spremala oluja, pa ga pustiše prenoćiti na jednoj od strunjača. Po noći je na jeziku sna razgovarao s djevojčicom, i saznao da je rabab nijem.

        “Što ćeš mi dati ako ti nabavim novu žicu”? pitao je došljak. “Takvu, koja nikada neće prepuknuti”?

A ona je odgovorila:

        “Sve”.

        “Mene ne zanima sve. Mene zanima samo jedno: duša. Hoćeš li mi dati svoju dušu”?

        “Dat ću ti dušu”.

        Ujutro je stranac nestao bez traga. Na njegovoj strunjači ne osta ni jedan nabor, na jastuku ni jedna vlas. To se odmah zapazilo. Ali se nije odmah zapazilo da je i djevojčica nestala. Kut je zjapio prazan.

Ukućani slegnuše ramenima. O djevojčici ne rekoše ni riječi – kao da su se plašili da će ju govorom dozvati iz svijeta odsutnih. S njom je iz kuće nestao i rabab, tako da se i uspomena na nju izgubila.

Poslije desetak godina, u velikomu gradu na sjeveru, čudo od djeteta sviralo je starinski rabab pred otmjenim svijetom. Ljudi su se onesvješćivali od iskonskoga zvuka. Zlatom su plaćali da bi ga slušali. Sviračica je postala slavna, kraljevi su prosili njezinu ruku. Ali ona je čekala nekoga komu je obećala dušu, bio on tko mu drago.

Svirajući svoje glazbalo, mogla je pomicati stvari, premještati ih s kraja na kraj zemlje, redati ih u nove rasporede. Zidovi koncertne dvorane bi se za vrijeme svirke klanjali, stropne se svjetiljke ljuljale, stupovi teturali, a ona sama uzlijetala bi s rababom u rukama, svirajući kao da vodi ljubav s bogovima. Postala je svjetsko čudo, razgovor u svim kućama, san u svim glavama.

Jedne noći, poslije koncerta i svečane večere, odmarala se u jednoj od svojih soba, u jednoj od svojih vila. Nalazila se na šiljku javnoga oduševljenja, na kresti obožavanja, a ipak, sama u svojemu kutu.

Kad je te noći u ponoć pokucalo na vrata, znala je. To je bio on, čovjek, kojemu je predala dušu. Stajao je na pragu i gledao ju, i na jeziku sna joj rekao da je došao po svoje. Ona se vratila do stola, uzela svoje glazbalo s besmrtnom žicom, i pružila ga strancu.

        “Uzmi”, rekla je govoreći na jeziku sna. “Ja drugu dušu nemam”.

        On je uzeo rabab, kvrcnuo o žicu, i pustio u čujnost zvuk poslije kojega sve drugo utihne, čak i želja za slušanjem. Onda je nježno stopio zvuk sa sobom. Istoga časa, rabab mu je gotovo nezamjetno kliznuo iz ruku, i ostao ležati na sagu u obliku ženskoga tijela.

U visini je zamirao čisti zvuk oslobođen glazbala.

 

 

Značenje je uvijek u potrazi za pravim znakom, i ne pita za cijenu. 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga  7. (još neobjavljeno)