64. GLAVICA KUPUSA

       

        Na prolazu kroz jedno selo, Divnoga Stranca saletješe žitelji moleći ga da se bar nakratko naseli kod njih.

“Ne znam koliko će se vas tomu radovati, a koliko neće”, reče On.

“Kakva pomisao! Svi ćemo se radovati kao jedan”.

I Stranac se dade nagovoriti, useli se u kolibu na rubu sela, objavivši da će neko vrijeme ovdje proboraviti. Koliko, to će ovisiti o stanovnicima.

        Oni su svakoga dana dolazili pred kolibu nudeći Strancu svoje usluge. On im je odgovarao da Njemu ništa ne treba, ali da bi volio podmiriti izvjesne njihove zajedničke potrebe. Ljudi su ga smatrali čudotvorcem, jer takav je glas puknuo po zemlji.

        “Zajedničke”? govorahu kod kuće, sa svojima. “Svatko zna svoje. Nekomu treba konj, nekomu žena. Ne možemo svi isto”.

        “Pripazite”, reče ubrzo potom Stranac, “postavit ću vam pitanje po kojemu ću vas prepoznati. Pitanje ću smjestiti na prag kolibe. Vi ćete svoje odgovore upisati na list, šutke, bez obzira znadete li ili ne znate pisati”.

        Sljedećega dana na pragu kolibe ugledali su glavicu kupusa.        Divnoga Stranca nije bilo nigdje vidjeti.

        Redom su ljudi prilazili i na listovima jasena ili javora ostavljali svoje odgovore i imena. Oni koji su bili nepismeni, crtali su sokom mlječike. Trudili su se da ostave dobar dojam. Kad su se svi izredali, pojavio se odnekud Stranac, pokupio listiće, i ušao u kolibu. Ljudi su stajali pred vratima, bez daha čekajući pravorijek.

        Kad je sišla večer, Stranac je izašao, sjeo na prag, i stao čitati listove.

        “Ljudski duh koji se guli do srčike”.

        “Glava mudraca”.

        “Svemir”.

        “Budalaština”.

        “Glavica kupusa”.

        Onda ih je pogledao i upitao:

        “Što mislite, koji je odgovor pravi”?

        “Glava mudraca! Svemir! Duh koji se guli do srčike”!

 

        “Pravi odgovor glasi – glavica kupusa. Od vas mnogih, svega su sedmorica napisali što treba. Njihove ću potrebe smjesta podmiriti, svakomu ponaosob”.

        Šutnja razočaranih bila je gromoglasna.

“A što je tu zajedničko”?  dobaci netko iz skupine promašenika.

“To, da su bili jednostavni i iskreni. Da su takvi bili bez dogovora. Što se tiče ostalih, oni će još malo pričekati”.

        Kupusari su zaplesali od veselja. No ostali su se razišli stegnutih obrva, gunđajući:

        “I to ti je neki mudrac – baš prava kupus-glava, bez mašte i dubljega razumijevanja! Što nam je bilo te smo ga zaustavljali”?

       

 

       Predložite nešto...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)