oni trče, skrivaju se iza drvene kućice pored parkinga, bacaju se po travi igrališta.... njima nije hladno. skidaju jakne, motaju ih u krpene lopte i gađaju se njima.... jedan od njih za ruku vodi najmlađeg od njih koji još ne zna ni hodati kako treba.... njihova radost igre je toliko velika i oslobađajuća da je zarazna.... smiju se i viču. glasni su, glasni....

u isto vrijeme, jedan čovjek umire.... možda je čuo njihov smijeh, bezbrižne glasove u   u dugim pauzama posljednjih svojih uzdaha.
umro je tiho i svjesno.
umrijeti tiho, to znači pomiriti se, odustati od svake borbe, otpustiti....

mislim.... u svakom trenutku možeš odabrati između glasa i tišine.... da li ćeš njegovati obamrlost i utrnutost tijela još za života, ili se upustiti u igru.... pa i trčati kroz blato ako treba.... kao nekada. čuti svoj puls kako glasno udara. i smijati se, ne zaboraviti smijati se.... po mogućnosti na glas.
šaptati dlanom zaklonjenim usnama ili gledati jedno drugo u oči i glasno izreći.... prije nego se počnemo gađati krpenim loptama i trulim voćkama....
pogledati djecu kako oni to čine, poslušati ih kada su glasni.... bez utišavanja.