6. GLAGOLI U NEPROŠLOMU VREMENU

 

        Bio jedan car, kralj, vladar, jedan kan, kalif, šah-in-šah, predsjednik... naprosto, jedan poglavar naroda i države. Nijedan mu drugi vladar, kralj, car, kalif, nije bio ravan. A evo zašto.

Razmišljajući kako unaprijediti život ljudi, car je nadošao na nikad prije iskušanu i najneobičniju zamisao: naredio je da se iz jezika izbaci prošlo glagolsko vrijeme. Izdan je, dakle, proglas, kojim se glagolima oduzima oblik obavljene radnje, a jeziku i pojmovniku pojam prošlosti.

Nije, dakle, car, kralj, šah-in-šah, vrhovnik, predsjednik... smislio kako osvojiti još komad susjednoga tla, kako se obrušiti na tuđe bogatstvo, kako podjarmiti ove i one, kako podizati dvorce i palače, kako nametnuti veće poreze; smislio je kako od jezika napraviti zrcalo vječne sadašnjosti.

Doglavnici su pitali cara što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz jezika. Car je odgovorio:

“Izbacimo li prošlo vrijeme iz jezika, postupno ćemo ga izbaciti iz misli i doživljaja”.

Doglavnici su pitali što će se postići izbacivanjem prošloga vremena iz misli i doživljaja. Car je odgovorio:

“Izbacimo li prošlost iz misli i doživljaja, postupno ćemo ju izbaciti iz stvarnosti”.

“A tako”, rekoše doglavnici, pomalo raspamećeni.

Priča se da je zbog neprošloga vremena uvedenoga u jezik, carev narod počeo shvaćati da ništa ne prolazi, i da je to najprirodnija, najočitija činjenica. Carev je narod svoju prošlost počeo doživljavati kao prisutnost u sadašnjici. Počeo je doživljavati svoj život kao nešto neizgubivo. Carev se narod zbog toga osjećao sretnim i spokojnim. Osjećajući se sretnim i spokojnim, carev je narod radio pošteno, družio se srdačno, ljubio vjerno, govorio istinito; nije nikomu zavidio, nikoga se nije plašio. Carev je narod, naposljetku, i sebe doživljavao neprolaznim.

 

        Onda su taj narod napali neki susjedi, koji su se u međuvremenu osilili. Osvojili su tu mirnu, sretnu zemlju. Budući im mir i sreća nisu bili poznati, osvajači su pod prijetnjom smrtne kazne ponovno uveli prošlo vrijeme u jezik i doživljaj. Prošlost se počela vraćati, silom. Narod ju je doživljavao kao grozotu krivovjerja, i mnogi su pogibali braneći svoje pravo na čistoću svojega pogleda na svijet.

Postupno se s prošlošću vraćala netrajnost stvari, izumiranje, nestanak, rasap. Inače, taj narod nikada ne bi sišao s lica zemlje, inače u tomu narodu nitko ne bi umirao, a to se nije smjelo dopustiti (odlučilo se negdje, odlučili su neki).

 

 

Kakvo poimanje, takav jezik, takva stvarnost, takvi mi.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)