Nisam vjerovao u anđele.
Uvijek su mi se činili tako daleko.
Bio sam ljutit na Boga, jer nije prisluhnuo mojim željama. Činilo se da je zaposlen negdje drugdje.

Bio sam razočaran nad svojim kolegama s posla, oduvijek su bili tek sebični karijeristi koji nisu marili nizašta osim za sebe.
Radio sam posao kojeg sam mrzio, jer nisam imao drugog izbora.

Dobar prijatelj me je već nekoliko puta pustio na cjedilu u trenutku kada sam ga najviše trebao.

 
Supruga se je potpuno zapustila, više ne polaže toliko na svoj izgled, kao što je to činila nekada. Ima sve manje vremena za mene, a ako ga i nađe, to vrijeme je ispunjeno brzim i isprekidanim pogledima na sat.

 
Djeca su odrasla i dolaze kući samo na spavanje, usput otvorivši frižider da vide ima li štogod za jelo.

 
Susjedi su nas prestali posjećivati i katkada mi se čini da živimo poput pustinjaka.

 
Kuća je iako sve češće prazna, naizgled sve manja.

 
Sa zidova se ljušti boja, a letvice na nekad lijepoj drvenoj ogradi su načete zubom vremena, polomljene.

 
Nekad lijepa, zelena trava u vrtu ispred kuće je rasla u divljim čupercima, a stara, drvena klupica ispod sjene stoljetnog stabla pamtila je i bolje dane.

Jednog sam dana otišao na posao kao i obično.
Na stolu me je čekala čestitka povodom ugovora na neodređeno, a oko moga stola su se okupile kolege i kolegice, noseći pladnjeve s narescima i pićem.

 
Bio sam ugodno iznenađen i umalo nisam zaplakao od olakšanja zbog novog ugovora.
Tek tada sam postao svjestan koliko mi znači ovaj posao.

 
Nazvao sam najboljeg prijatelja da s njim podijelim veselu novost, ali njega nije bilo kod kuće. Njegova mi je žena rekla, kako leži na kirurškom odjelu u bolnici, jer je već dugo bolestan. Osjetio sam stid kada sam shvatio koliko je vremena proteklo otkada sam posljednji puta nazvao svog prijatelja iz djetinjstva.

 Posramljen i nesretan otišao sam s posla ranije, želeći ispričati ženi što se dogodilo mom prijatelju i tako makar malo olakšati svoju savjest. Parkiravši kola ugledao sam svoju ženu odjevenu u staru i preveliku trenirku, kako nespretnim pokretima pokušava popraviti rasklimanu ogradu.

Umjesto da se trudi urediti i biti mi privlačna, kleči na koljenima i radi ono što sam već davno prije trebao učiniti ja. Po drugi puta tog dana preplavio me val srama. Stidio sam se čovjeka kakav sam postao.

I tada sam ugledao svog sina koji je kosio travnjak, dok je zgodna, mlada djevojka plijevila cvjetne gredice ispred prozora. Nisam je poznavao. Nisam čak ni znao da moj sin ima djevojku…

 
Pokušao sam se poput lopova ušuljati u vlastitu kuću, kada me je zaustavio glas našeg prvog susjeda, koji me je, odjeven u žalno odijelo, pozdravio. Nisam ni znao da mu je prije mjesec dana umrla žena…Bože, kako li mi je sve ovo promaklo?!

Na kuhinjskom me je stolu dočekao ručak. Sjeo sam i gledao u lijepo prostrt stol i odjednom više nisam imao teka. Po prvi puta nakon smrti svog oca rasplakao sam se poput malog djeteta.
Plakao sam zbog svega što sam propustio, dok sam kivan na Boga i ljude, čekao da netko uredi moj vlastiti život.

 
Anđeli koji su mi se oduvijek činili negdje daleko, cijelo su vrijeme bili pored mene, trudeći se da meni uljepšaju život, a ja…ja ih nisam primjećivao…

I dok mi se činilo da je Bog zaposlen negdje drugdje, on je i premašio svoju normu, radeći 24 sata na dan, kako bih se ja osjećao bolje, u svom malom, egoističnom svijetu…

 
Nisu anđeli napustili mene…

 
Ja sam napustio njih…