22. GDJE JE NJEGOV HRAM

 

“Prodajem kuću i imanje da bih podigao hram Divnomu”, izjavi jedan gorljivi obožavatelj Stranca. “Strašno je i sramota je da Mu još nismo sazidali kuću. Strašno je i sramota je da se potuca po tuđim kućama”!

 

Ljudi su pokajnički ovjesili glave.

 

“A kamo ćeš s obitelji”? upita ga susjed, pribojavajući se da će morati ponuditi neželjeno gostoprimstvo čovjeku i njegovima.

 

“Ah, lako za to”, odmahnu rukom gorljivac. “Snaći ćemo se. Skucat ćemo daščaru. Osim toga, šuma je dom mnogima, pa će jedno vrijeme biti i nama. Nije važno gdje ćemo ja i moji. Važno je ne dopustiti da Divni zanoći pod tudjim krovom kad navrati ovamo”!

 

Odjednom, tu se nađe Stranac, baš On. Takne čovjeka po ramenu. Čovjek se osvrne, osupne, ljudi se skameniše od čuda.

 

“O kakvim tuđim kućama govoriš? O kakvim tuđim krovovima”? rekne ravno, bez smiješka. “Zar Ja ne dolazim u Svoju kuću, kad dolazim k nekomu od vas? Zar nije svaka kuća u prvomu redu Moja, pa tek onda vaša”?

 

Svi se opet skunjiše, pognuše glave, zamrmoriše:

 

“Da, istina je...”

 

Ali grozničavi se ne dade tako lako odvrnuti na drugu stranu.

 

“Gospodine... Zar Ti ne bi htio imati Svoj hram? Veliku kuću od bijeloga mramora, samo Tebi posvećenu? Kuću u kojoj bi se odmorio od svih potelušica i koliba u kojima si noćivao? Reci nam po istini - zar Ti uistinu ne bi želio imati Svoj hram”?

 

“Misliš na hram od cigle i kamena? Hram, zbog kojega bi ti dopustio da ti djeca kisnu i mrznu se? E pa znaj - taj bi hram bio jedina kuća, koja ne bi bila Moja, već tvoja. Pronijela bi slavu tvojemu imenu, ali ja bih se u njoj osjećao tuđincem – a s vremenom i uljezom”.

 

Njegov je hram svako mjesto gdje je voljen, i On, i bližnji, i daljnji.

 

 

 

 

 

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)