GDJE JE LJUBAV TAMO SAM JA

 

        Bogočovjek je pri kraju svoje silazničke igre sjeo pod visoko i krošnjato stablo, prebacivši desnu nogu preko lijevoga koljena. Njegova je peta zablistala kao pun mjesec. Čekao je zakazanu strijelu.

Poletjela je s luka zaslijepljenoga lovca, i zabila se u petu. Silaznik je promatrao gdje krv Njegova tijela brizga poput crvena potočića, natapajući zemlju. Nije rekao ni riječi. Kad je potočić malaksao, On je istupio iz tijela, ostavivši ga u istomu polo`aju - s desnom nogom preko lijevoga koljena, zamišljenoga poput kipa. I krenuo uvis, cestom svjetlosti.

        Bogovi su Ga čekali s pozdravima dobrodošlice, svako na svojemu mjestu. Bili su uzbuđeni i radosni. Nadali su se najvišemu, najdražemu: vječnomu ostanku s Gospodom, u Gospodu: svojoj pretvorbi u čistu svjetlost.

        “Dolazi naše vrijeme. Dugo Ga nije bilo među nama, dugo je boravio na zemlji, među tamošnjicima, slijepima kod očiju, i gluhima kod ušiju”, govorili su. “Danas je dan slavlja za nebesnike”.

        Ali Gospod, koji je Svoje čovještvo ostavio pod visokim stablom na zemlji, nije se pojavio na cesti na kojoj su Ga čekali bogovi. Već je pala  večer, a Njega niotkuda. Nebesnici su šaptom pitali jedni druge:

        “Što se dogodilo? Vidiš li Ga? Što li Ga je moglo zadržati”?

        Iako su bili sačinjeni od blaženstva, bogovi se snuždiše i stadoše venuti kao nezalivene biljke. Čekali su Gospodara vremena tri dana i tri noći. Kad su se napokon oborenih glava vratili svako pred svoj dvorac, zatekli su Sveprisutnoga gdje sjedi na pragu. Svatko je sretan pohrlio k Njemu, poklonio Mu se, čelom Mu dotaknuo stopala, i obnovio svoje blaženstvo.

        Potom zaredaše priče. Iako su bogovi zdušno pratili događaje na zemlji, zamolili su Gospoda da im ispriča poneka zbivanja. On se sažeo u jedan lik, i stao im pričati. O sukobima, o odronima ćudoređa i razuma. I dok su se bogovi tiho zgražali, On ih iznenadi primjedbom:

        “Ali predanost, kakva je to bila predanost...”

        Zavladala je šutnja čuđenja. Gospod sjetno i sanjivo nastavi:

        “Tamo dolje, kako vi kažete... neki od njih... zapravo, mnogi... nisu od Mene tražili ništa. Čak ni prosvjetljenje. Čak ni blaženstvo. Tražili su samo da Me vole”.

        I On im pokaza prizor vatre, koja se hrani sama sobom.

        Bogovi se zagledaše u vatru i ne razabraše ništa osim vatre.

“Rado bismo vidjeli te Tvoje predanike, Gospode. Ali ne vidimo ih...”

“Ne vidite ih, jer se oni ne razabiru od ljubavi”, reče Gospod jedva čujno. “Oni su ta vatra, kojoj ne treba nikakva drugog razloga za gorenje, osim nje same”.

I dovrši priču posve nečujno:

        “Njihov sam i kad sam ovdje. Jer takvi nisu na zemlji, takvi su sa Mnom u nebu. Ja sam zarobljenik ljubavi, i gdje je ljubav, tamo sam Ja”.

       

 

Pojmovnik, redom:

 

Uistinu nepotreban.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)