32. GDJE JE, A GDJE NIJE...
Išla mljekarica putem, a čabar joj mlijeka na glavi ne glavinja.
Nije razmišljala ono uobičajeno: što će kad proda mlijeko, kad kupi kokoš, kad proda jaja, kad kupi kravu... Ne, bila je druge duše: razmišljala je o Bogu.
“Kad bi mi netko pokazao gdje je Bog, dala bih mu ovaj čabar mlijeka”, pjevušila je svoj poziv u vjetar, u nadi da se riječ ne šali.
Putem joj je iz suprotnoga smjera dolazio čovjek, nepoznat. Zastali su oboje, gledajući se.
“Ti nisi iz našega sela”? upita mljekarica.
“Ja sam i iz tvojega sela”, odgovori čovjek, naglasivši ono “i”. Bio je mlad, imao je lutajuće zelene oči.
“Zbog ovih tvojih očiju rekla bih da svašta znaš“, uputi mu lijepu riječ mljekarica. “Pa ako mi odgovoriš na pitanje, dat ću ti ovaj čabar mlijeka”.
“Pitaj”.
“Pokaži mi gdje je Bog”! odapne ona svoje pitanje. “Dat ću ti, ponavljam, ovaj čabar za pravi odgovor”.
Stranac se smiješio svojim zelenim očima. A ustima joj reče:
“Ja ću tebi dati kravu, ako mi pokažeš gdje Ga nema”.
Ni više ni manje nego posvuda...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)