Gatala mi....

Bilo je vrijeme kad sam bio jako mlad, a bilo mi je jako teško. Bili smo teška sirotinja, puno djece, majka kućanica, žučljiv i inatljiv otac koji je zbog osobne uvrede, zbog povrijeđenog ponosa, napustio posao. Mam je činila nemoguće da nas prehrani, otac je prodavao komad po komad zemlje, koju je nekad kupovao za svoje sinove, da imaju i tako smo se nekako taljigali.

Na dvoje moje starije braće se nije moglo računati pa sam si ja nekako zadao zadaću da familiju izvučem iz gliba siromaštva. Mlad i nespreman sam upadao u projekte koji su redom propadali ili jedva pokrivali uloženo. Uskoro sam se oženio misleći da će to ohladiti moju usijanu glavu. Stvarno sam htio nešto na silu.

Ona je bila lijepa i zgodna, ali samo to i ništa više. Naš brak se raspao prije nego je i počeo. Počeo osjećati potrese i probadanja u osrčju i mislio da će me to dokrajčiti. U očaju sam, prtisnut brigama i razočarenjima jedan dan dopustio ciganki koja je često krstarila našim selom pokušavajući milostinjom i gatanjem prehraniti svoju djecu, dopustio da mi zaviri u dlan.

Da mi je netko rekao da ću to ikada učiniti, nasmijao bih mu se u lice. Njezino garavo, prerano ostarjelo lice, izbrazdano borama u svim smjerovima je bilo vrlo ozbiljno. Užagrenim crnim očima je šetala od mog dlana do mojih očiju i posve ozbiljno mi govorila:

"Rastat ćeš se (tek sam tri tjedna bio u braku, koji istina nije obećavao ništa dobro, ali o rastavi nisam razmišljao), ali ćeš se jednoga dana bogato oženiti, živjet ćeš u stranoj državi i obogatit ćeš se svojim radom, imat ćeš troje djece (moja nova supruga nije željela djecu, panično se bojala trudnoće i poroda), ali, na vrhuncu uspjeha ćeš napraviti nešto što ćeš požaliti, ali sve ćeš ti to popraviti..."

Govorila mi je u jednom dahu, kao da se bojala da je prekinem. Gledao sam je u čudu, jer o svemu što mi je govorila nisam ni razmišljao. Bilo mi je nezamislivo ostaviti roditelje nezbrinute, kao da se nisu bili u stanju pobrinuti ni za nas djecu ni za sebe, dakle nisam razmišljao o inozemstvu.

I rastava mi je bila nezamisliva, nitko u mojoj obitelji se niada nije rastajao, svatko je nosio svoj križ koji je izabrao, kako je znao i umio.

No, za manje od tjedan dana ja sam se već spremao u stranu zemlju i ne pitajte me kako. Svatko od vas je bar jedanput u životu dobio ponudu koja se ne odbija. Moja mlada supruga je bila otišla u "posjetu" svojoj obitelji u Austriju. Sudbina je htjela da je više nikada nisam vidio. Kad sam se smjestio u Njemačkoj, pokrenuo sam rastavu koju su odvjetnici odradili u rekordnom roku i samo sam dobio rješenje o brakorazvodu.

Čuo sam da se ona vrlo brzo ponovo udala. Ja sam radio,učio jezik, upisao oficijelno obrazovanje na jeziku kojim još nisam ovladao. Sa svakom novom diplomom sam dobivao i bolji posao, baš me krenulo. U relativno kratkom vremenu sam porješavao dugove koje sam ostavio doma za sobom i relativno brzo kupio sebi mali stančić u Zaagrebu, računajući kako je moj boravak u stranom svijetu samo privremen. Nostalgija me često vukla u Zagreb. Za jednog od tih kratkih boravaka sam upoznao i svoju današnju suprugu. Kako li sam samo kupio stan u kvartu u kojem ona radi (...sudbina...). Ona je doista iz imućne obitelji (...bogato ćeš se oženiti...), a mene je išlo (i ti ćeš se obogatiti...). Uskoro sam mali stančić zamijenio za veći, a mi smo se u jedno zagrebačko predvečerje, bez pompe, samo u obiteljskom krugu tiho vjenčali.

Sad mi je u tuđem svijetu bilo lakše i podnošljivije. Naših troje djece se rodilo jedno za drugim. Nije bilo lako. Oboje smo radili i oboje se školovali. Uz to smo nastojali normalno živjeti, nismo htjeli živjeti klasičnim gastarbajterskim životom. Svaki godišnji odmor smo obišli neku Europsku zemlju koju još nismo vidjeli, pola tog odmora smo uvijek ostavili za Hrvatsku, obitelj i naš prelijepi Jadran. Djeca su odrasla i krenula u školu. Radili smo puno, ali ne možemo reći da smo loše živjeli. Uz njemačko obrazovanje, izvanredno smo oboje završili Ekonomski fakultet u Zagrebu i prije par godina u isti dan i diplomirali u Zagrebu.

Prije dvije godine sam se vratio u Hrvatsku. Htio sam da moja djeca srednje i visoko obrazovanje dobiju u Domovini (a rodili su se u Njemačkoj i misle na njemačkom). Dobro je krenulo, čak sam i firmu otvorio i nešto investirao, ali...??? Od posla ni P. Ušteđevina se topila, kako je ono ciganka rekal ("... ali, na vrhuncu uspjeha ćeš napraviti nešto što ćeš požaliti, ali sve ćeš ti to popraviti..." ). I trudim se popraviti.

Vratio sam se u tuđi svijet. Moja supruga je U Zagrebu radi školovanja naše djece. Teško joj pada što je bez posla. Oboje živimo za vikende i ferja koje provodimo zajedno.

Danas sam vidio ciganku u prolazu i sjetio se tog davnog gledanja u dlan. Šta se tada dogodilo? Je li ta ciganka pokućarica doista vidjela moj život u mom dlanu ili je pokrenula neko proročansko samoostvarenje, ali sve, ama baš sve je ispalo onako kako je rekla...do sada.