Pred dosta godina dok je grad u kojem živim bio još gradić u kojem je svatko svakoga poznavao, u mojoj ulici je živio starac imenom Jure. Nama djeci je bio prepoznatljiv po tome što je imao drvenu nogu. Bio je invalid iz I svjetskog rata. kako je običavao reći svoju nogu je ostavio na frontu u dalekoj Rusiji 1916. godine. Kao invalid koji više nikome ne treba vratio se u svoj grad, gdje je životario pomažući ljudima u raznim sitnim poslovima koje je obzirom na svoje stanje mogao obavljati. Živio je u trošnom drvenom čardaku. Od imovine nije imao doista ništa, ali je bio nadasve pošten. Ljudi bi mu znali s povjerenjem ostaviti ključ svoje kuće da im pošiša živicu, unese nacijepana drva u kuću,i slično, dok su bili na poslu. Jure bi obavio posao, ključ ostavio na dogovorenom mjestu i otišao. Nikada se nije desilo da bi nekome uzmanjkala i neznatna sitnica iz kuće.

 

A onda jednoga dana da ne bude sam Jure je nabavio Garu, velikog crnog psa mješanca, kojemu je samo vršak repa bio bijel.Garo je bio izvanredno dobrodušan pas, igrao se s nama djecom, trčao s nama, dok smo igrali“ graničara“ lovio bi loptu. Uvijek je pratio svog gazdu Juru bez povodca, reagirao na svaku njegovu riječ. Čudili smo se da si je Jure bijući toliko siromašan uzeo na brigu još i psa, ali videći njihovu međusobnu ljubav i razumijevanje, sve nam je bilo jasno. Kada je kod nekoga radio Jure bi uvijek dobio i jesti u toj kući. Dirljivo je bilo gledati kako prvo odlomi bolji komad hrane i pruži ga Gari, a tek onda sam započne jesti.

 

Godinama su živjeli zajedno, a onda jednog jutra Jure nije krenuo ulicom kao obično u potrazi za poslom. Nije bilo ni Gare. Susjedi uđu u kuću, Jure leži na krevetu, a kraj kreveta sklupčan Garo. Jure je te noći umro u snu. Bio je toliko siromašan da se u kući nije mogla pronaći niti plahta da se pokrije pokojnika do dolaska mrtvozornika. Netko od susjeda je donio pokrivač. Pokušali su Garu istjerati iz sobe ali to nije bilo moguće. Nakraju ga dva susjeda uprte i iznesu van, ali eto Gare natrag kroz prozor, i legne uz Jurin odar. Toga popodneva je bio i sprovod. Garo ide na kraju pogrebne povorke i samo tiho cvili. Pokopali Juru, grobari naprave humak, a Garo legne na njega i nemoguće ga je otjerati. Drugi dan se Garo ipak vratio kući, luta po dvorištu i traži , te traži. Jedan od susjeda usvaja Garu, šteta da propadne tako lijep i pametan pas. Garo se donekle udomaćio kod tog čovjeka, ali svako popodne oko tri sata nekamo krene. Nije ga bilo moguće zadržati. Novi gazda zatvori vrata od dvorišta, ali Garo preskoči plot. Nakon otprilike sat vremena se vrati i opet je sasvim običan i normalan pas. Trči okolo, igra se s djecom.

 

 I tako svakog dana. Zainteresiralo to gazdu i jedno popodne krene pratiti Garu izdaleka. Garo najkraćim putem do groblja, nepogrešivo do groba svog Jure, legne na humak, potiho cvili. Tako neko vrijeme, zatim ustane i vraća se natrag u novi dom. Više ga nitko nije niti pokušao spriječiti u njegovom svakodnevnom obredu.

 

Prolazile godine, Garo ostario, sve slabije ga služe šape. Više ne trči za loptom, sjedi i gleda nas djecu kako se igramo. Vidimo da je i Garo postao starac. Ali ipak svakog popodneva bez obzira kakvo bilo vrijeme ide na svoju ophodnju.

 

 Jednog dana se nije vratio u uobičajeno vrijeme. Gazda ga traži oko kuće, onda po ulici, misli da ga nije možda udario kakav auto, ali Gare nigdje. Nakraju ode čovjek do groblja, da vidi što se desilo. Garo sklupčan na Jurinom humku, ali više ne daje znakova života. Novi vlasnik ga je pokopao u svom vrtu.

 

Eto, to je istinita priča o psećoj ljubavi, iz koje bi i mi ljudi mogli ponešto naučiti.