Malo mjestašce na obali mora. Kamene kuće se stisle unutar zidina nekoć srednjovjekovnog gradića. Danas više nemaju uloge ali su dokaz jednog vremena koje nije bilo naklonjeno stanovnicima gradića. Većina kuća su kamene jednostavne, gotovo siromašne kućice nekadašnjih ribara i težaka, tek pokoja odskače ukrasima i svjedoči o imućnijem statusu vlasnika. Daleko od putova i magistrala mjesto je pošteđeno najezde turista i suvremenih nomada. Posvuda mir i tišina. Oko podneva zaglušujući zvuk što ga stvaraju zrikavci i cvrčci pjevajući himnu suncu. U smiraj dana niti toga, posvemašnja tišina koju razbija šum tek ponekog vala što se dokotrljao do uvale.

 Malo podalje od mjesta u gustom borovom šumarku smjestio se samostan. Prilično velik za ovo mjestance, očito je i redovnička družina bila puno brojnija od danas tek pokojeg fratra što promakne samostanskim vrtom. A samostanski vrt velik, obrađen, uređen. Prolazim jednog dana ovuda i vidim jednog redovnika kako kopa vrt. Već pripeklo sunce, a on ritmički zamahuje motikom i smireno radi. Zastanem, pozdravim, upustim se u razgovor. Pitam ga da li misli prekopati cijeli vrt, odnosno čudim se da li je to uopće moguće na ruke. On se uspravi, otare znoj s čela, nasmiješi se i reče – pa i put oko svijeta počinje jednim korakom, i nastavi raditi. Znate, reče, sve vrijeme svijeta je predamnom, pa koliko stignem.

Kako prilikom dolaska u bilo koje mjesto  običavam pogledati crkvu jer se u njoj obično mogu vidjeti umjetnine iz tog kraja, jednog dana navratim i u samostansku crkvu. Sjednem u klupe i gledam slike, kipove, a onda me obuzme tišina. Niotkuda nikakvog zvuka, tišina upravo zuji u ušima. Samo kroz jedan prozor ulazi zraka svjetla. Svjetlo se gotovo materijalizira, postaje oblik svojim prolaskom kroz šareni vitraj. Uživam u tišini, posvemašnjem miru, opuštam se, sanjarim, možda i nakratko zaspem. Iz sanjarenja me prekinu glas – molite? Kraj mene stari redovnik što je neki dan kopao u vrtu. Sada vidim da je stariji nego mi se onda učinio. Ne, odgovorim, uživam u ovom miru, a možda tražim i malo smirenja. Da, da, -potrebno se iskopčati iz lude jurnjave modernog doba- reče stari fratar. To nedostaje mladim suvremenim ljudima. Stalno su u žurbi, trci, vrijeme im upravo leti, a onda vide da je život prošao pokraj njih, a što je najžalosnije, pješčani sat njihovog žitka je već skoro prazan.

Stari fratar sjedne do mene, da se predstavim – ja sam fra Anzelmo, to mi je znate redovničko ime, a svjetovno sam gotovo već i zaboravio. Krenuo je razgovor. Znate, reče stari redovnik, današnji ljudi se klanjaju bogu-novcu, teže što više imati i samo imati, a vjerujte mi to ne znači ništa. Ja sam eto, pri kraju života, ali osim ove mantije na sebi nemam ništa, i nije mi žao. Ionako neću sobom s ovog svijeta ništa ponijeti, kao što nisam ništa niti donio kada sam se rodio. Bitno je ono između, kako sam proživio život, a bitno je proživjeti svaki trenutak, jer ne znamo koji časak života nam je zadnji. Nitko od nas kada uvečer legne ne zna sa sigurnošću da li će ugledati sutrašnji dan. Današnji ljudi, reče fra Anzelmo, stalno žele ubrzavati život, sve ostvariti što brže i što prije, a ljupkost života je u stalnom polaganom napredovanju. Stalna jurnjava, a od nje boluje suvremeni svijet, je u biti jurnjava prema neumitnom kraju, a to je smrt, koje se svi toliko boje. A, vjerujte mi, ona je isto toliko prirodna kao i život. Samo, današnji mladi ne shvaćaju da je život dar, ja bih rekao Božji, i treba ga iskoristiti. Jer, znate, bogato ispunjen život, ma koliko bio kratak po našim zemaljskim mjerilima, je dugačak, dok nasuprot tome i dugačak život, ako je promašen, ravan je preranoj smrti.

-Ali, dragi fra Anzelmo, odvratim mu, kada smo mi ljudi  toliko puni želja i raznih težnji , a ljudsko srce nikada zadovoljno nije. - O znadem ja i za to. Kada sam bio mlad redovnik, neposredno prije nego sam položio vječne zavjete, sreo sam jedne divne plave oči. Naime, na misu je redovito dolazila jedna djevojka očiju boje lavande. Patio sam za njima. Htio sam odustati od redovničkog poziva. Htio preokrenuti život. Moj duhovni otac, jedan stari redovnik mi je rekao da dobro promislim, jer da će i te nezaboravne oči jednom izgubiti sjaj. Naučio me da svatko barem jednom u životu pati za nečim, silno to želi, a onda protokom vremena, koje briše sve, zaista sve, pa i grobove , to odjednom postane bez vrijednosti. Tako vam se desilo i meni, nestadoše te plave oči, tko zna kakve su danas, možda je u njima ugasnuo sjaj, ako više i gledaju ovaj svijet. Posvetio sam se ljubavi, ali onoj prema bližnjemu, pomagao sam djelom i riječi koliko sam mogao. Obrisao sam mnogu suzu na licu brata čovjeka. Vjerujte mi, reče fra Anzelmo, u svom dugom životu sam se uvjerio da je milosrđe važnije od pobožnosti. Možda ovo ne bih smio reći, ali tako je, završi razgovor stari fratar.

Rastali smo se kao stari prijatelji koji se dobro razumiju. Fra Anzelma više nikada ne sretoh, ali njegova poruka bezgranične ljubavi je zauvijek ostala živa. Svakog čovjeka nastojim sresti kao brata neovisno o njegovim slabostima, ta – svako od nas je samo čovjek, sa svim manama i slabostima koje idu uz to.