Što je starije? Biby ili jaje? Ma, pitanje je na mjestu, ali odgovor zna samo Biby..I nitko drugi.. I kako se uopće našla ovdje na stolu?

(((-:

Fotograf ju je postavio samo radi teme na koju se pitanje odnosi..

Kakva je Biby bila u prapočetku?

Ma..kao i svi mi..vesela, mala, nježna, i dodirljiva...

Dok je raznorazne spodobe nisu počele napadati, jer su osjetili mekoću i ranjivost njenog mekog stomačića-srca..

I Biby je tada pokazala svoje zubiće.. Ajme..svi su mislili da nije ipak tako opasna..No, zubići nisu bili dovoljni da se obrani, pa su joj narasle oštre bodlje, poput igala..

Ali divljina je divljina..Svijet bezbrižnosti zamijenio je svijet opasnosti..Mala Biby je odrasla, i sa svojim drugama mirno krstarila šumama života..

Svi neprijatelji su bježali od nje, jer, tko god da joj je pokušao prići, dobio bi oštru bodlju posred nosa.. Znala se ona veselo nasmijati tim pokušajima, i čak od bodlji napraviti frizuru, da izgleda još opasnije..I

Nije se bojala ni jedne životinje, čak ni strašnog medvjeda, jednostavno, bila je nedodirljiva i zaštićena, no govorili su joj da se kloni čovjeka, jer on jedini zna kako doći do njene meke i ranjive točke..

Izbjegavala je cestu koja je presijecala šumu i klonila se kolibe u kojoj su ljudi živjeli..

Dok jedne noći, slučajno, ne sluteći da bi i u mraku mogla nastradati prelazila je cestu.. Auto je u zadnji čas zakočio, vidjevši ježića, no, pršao je preko ruba nožice, ostavivši ježića u šoku nepokretnog..

Čovjek je izašao napolje,i kad je prišao ježiću, ovaj se sklupčao u paničnom strahu, pružajući bodlje..

Čovjek ga je unatoč boli od uboda, nježno uzeo na dlan i odneo kući, u toplu, šumsku kolibu..

Nožica je brzo zacijelila, no čovjeku se ježić nije otvarao..U njegovoj glavi je bila utisnuta naučena misao: čovjeku ne treba vjerovati..On će ti kad tad pronaći tvoj mekani stomačić-srce, a onda si gotov...

Čovjek je bio strpljiv..Ostavljao je hranu ježiću i udaljavao se dok on ne bi pojeo svoj obrok..

I nikad nije više pokušavao dotaknuti Biby... A ona bi se svaki dan čudila sve više, i polako sticala povjerenje..Dok na kraju nije shvatila da joj čovjek ne želi zlo..

Ali opet se u njoj rađala sumnja: " Ako mu se prepustim, zavoljet ću ga, pa će me ljubavlju pripitomiti i vezati uz sebe.. A moj dom je šuma..."

Čovjek je naslućivao njene misli.. I jednog divnog ljetnog dana, uzeo je na dlan i krenuo sa njom van, iz kolibe, noseći je dalje od ceste..

A onda je pustio, govoreći joj: "Dovoljno si jaka da se možeš braniti od svih, pa čak i od nas ljudi..Ali nismo ti mi neprijatelji..Trebaš osjetiti u sebi tu spoznaju, da je nepovjerenje u sebe tvoj najveći neprijatelj, i da ih većinom na taj način stvaraš sama. Mudrost koja se zove OSJEĆAJ ZA DRUGE, je najveća mudrost koja će ti pomoći u daljim koracima..Nije bit u tome da se sklupčaš kad ti bilo tko priđe, i pustiš bodlje..Bit je u tome da ih naučiš upotrebljavati što manje a otvarati se sve više..Osjetiti tko ti je prijatelj a tko ti želi nauditi..nažalost, ima i takvih, ali vjeruj, i oni skrivaju negdje svoje meko srce..dakle, kad se sve što ti rekoh sakupi u dvije riječi, one bi bile VOLI I VJERUJ.."

Tada je čovjek pustio Biby u divljinu..

Jednog zimskog dana, skupljajući drva za ogrijev,jer se bližio Božić, pred vratima je ugledao ostavljenu korpicu..sa natpisom..od Sv. Nikole..I imao je što vidjeti..Cijela obitelj ježića odlučila mu je otvoriti svoja srca i pružiti mu povjerenje, preselivši se kod njega..

I tako, u divnoj simbiozi razvijalo se prijateljstvo, koje i danas traje..