Fajront

  Užasavao se tog trenutka, trenutka kad će se lokal zatvoriti i on morati napustiti toplu, zadimljenu, ugodnu od razgovora prostoriju, krenuti kroz toplu noć kući, u samoću sobe, a duga, duga se noć u beskonačnost prostire  pred njim. Svom se snagom trudio ne misliti na taj neizbježni trenutak, kao da će ga na taj način nekako uspjeti izbjeći. Pogleda na sat, velik i okrugao, čije su kazaljke zadrhturile svake sekunde, kao da i one same oklijevaju u protoku vremena. Još trideset minuta!

  Slegne ramenima, zapali novu cigaretu i domahne šankerici, vitkoj, mladoj, profesionalnog osmijeha, ali već umorna izraza lica i staračkih očiju. Oči koje su vidjele svašta, a malo dobrog, pomisli Edo gledajući u nju.

   - Još jedan rum - reče joj, kad mu se približila.

  Ona umorno klimne i posluži ga crveno-zlatnom mirisavom i jakom tekućinom, koja mu palila grlo i izazivala veliko zadovoljstvo. Život bez ruma - je li to uopće život? Nije bio siguran u to. Ponovo zirne na sat: još dvadeset i sedam minuta.

   Znao je što ga čeka kući. Nema pića, nema love da ga kupi i ponese kući, ima još za jedan rum i tada će biti čist, prazan. A sutra? Brzo odagna tu neugodnu misao i podigne čašicu. Trenutak je uživao u opojnom mirisu, a zatim trećinu otpio, polako, pažljivo, puštajući da mu rum polako klizi niz grlo i izaziva topli izvor ugode. Želudac mu zakrči i Edo se prisjeti da danas nije uopće jeo, a za nekoliko minuta (brzo prestane misliti o tome) bit će ponoć. Još jedan dan prepun alkohola i bez hrane! Nije ni čudo što se ujutro trese poput lista na orkanskom vjetru. I živci mu se tresu!

     Sve se u njemu trese, do vraga! I odjednom se Edi sve zgadi i on brzom kretnjom dohvati čašicu i isprazni je brzo, pohlepno, uopće ne uživajući u piću.

    Postavši svjestan toga, naljuti se na samog sebe. Kretenčina pijana, reče sam sebi u mislima, umjesto da si uživao u piću, izlio si ga u sebe kao da je bezvrijedna tekućina!  Potrošio si ga! Glupan! Prokleti glupan! Bio je jako ljut na samog sebe: i pokret, kojim je dao znak da želi slijedeće piće, odavao je tu ljutinu, pa šankerica, čitajući ga poput otvorene knjige, brzo stavi ispred njega rum.

   Još devetnaest minuta. Dugo je gledao u čašicu, u zlatnu tekućinu, osluškujući žubor glasova, ali do njega nije dopirao njihov smisao. U glavi mu je tukao pneumatski čekić. Uskoro mora kući! Proganjala ga ta misao. Znao je da neće moći spavati, u stvari, zaspati će zahvaljujući popijenim rumovima, ali će se oko dva sata, u ono crno i gluho doba noći probuditi i otpočeti će noćna mora: znojenje, drhtanje, znojenje, drhtanje...A jutro nikako da osvane...

  Petnaest minuta! Lete ko lude, minute, mislio je. Neće kad se probudi u mrkloj noći! Onda će se vući, vući, sporo i još sporije, ubitačno sporo...Duge su mu noći postale silno teške, ubijale ga svojom dugotrajnošću i bešćutnim crnilom, ravnodušnim na njegove patnje.

  Deset minuta. Otpije malo i zapali novu cigaretu. U čaši ima još jedan mali gutljajić, a zatim...Prokleti život, mislio je i buljio u užareni vrh cigarete. Sama patnja! Uživa jedino dok pije, ali zato to sutradan skupo plaća. Možda i preskupo? Misao mu bljesne i nestane, a on je pokuša vratiti, raščlaniti je, otkriti joj smisao, razgolititi je poput žene!

  I tad se sjeti! Trebao se naći sa Iris! Zaboravio je! Pijana budala, skroz je zaboravio!

  Pet minuta. Bijes je strujao njegovim venama, a alkohol ga podizao. Osjeti se umornim, beskrajno umornim, ramena mu se objese. Prava slika čovjeka koji se predao.

  Moram prestati sa svim ovim ludilom, pomisli u trenutku izbijanja ponoći. Popije ostatak ruma u čašici i umorno krene prema velikim staklenim vratima, otvori ih i zakorači u crnu i praznu noć.

"Copyright © 2005. misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".