9. ETO, TO SAM JA

        Jednom je Stranac došao na prelo. Žene ostaviše preslice i priče, i posjedaše u krugu oko Njega. Vrata se sama zatvoriše, i soba odleti nekud u oblake.

        “Neki kažu da si Bog”, reče najstarija.

        “Neki kažu da si čarobnjak”, reče srednja.

        “Ja kažem da si divan”, reče najmlađa.

        Stranac se smiješio.

        “Svi rekoše pravo, a opet, nitko ne zna tko sam”.

        “Pa tko si? Ako nitko drugi ne zna, znaš li barem Ti? Možeš li nam bar Ti kazati tko si”?

        Stranac ustade, poustajaše i prelje.

        “Pokazat ću vam nešto”, reče.

        Uhvatiše se u kolo, i polako, zasanjano, odvinuše pokret tijela na desnu stranu, pa ga onda vratiše natrag u lijevo, i stadoše se tako lelujati i klanjati, kao kad vjetar klasje ljulja. Kretnja se poče lagano odvezivati od tijela, poče ga ostavljati iza sebe kao nespretan teret;  poče se ubrzavati, sve do čistoga bezoblika, do nevidljivosti. Potom se više nije razabiralo ni desno, ni lijevo, ni gore ni dolje. Ostao je tek visok i usijan titraj; ostala je tek suština, i ništa više.

Trajalo je neodredivo vrijeme, dok se titraj nije počeo spuštati u oblik, kretnje se usporavati, i tijela se pomaljati u vidljivosti. Kolo se zaneseno vraćalo svojemu prvotnom pokretu. Ali u kolu više nije bilo žena, ni starih, ni srednjih, ni mladih. Sve su sada bile On, Divni Stranac.

Kolovrt se zaustavi. Gledale su jedne u druge, ne vjerujući očima. Smiješak prepoznavanja zasvijetli im na usnama, kao da on jedini zna o čemu se radi.

        “Eto, to sam Ja”, reče ne zna se tko.

 

        Pitati drugoga tko je, dok ne znaš tko je taj tko pita, bespomoćna je rabota.

 

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)