40. ETO, TO SAM JA

 

        Priča, kako je neki čovjek udario prosjaka i kako se poslije na obrazu Stranca pokazao trag udarca, zakolala je selom od kuće do kuće. Nabrekla od dopričavanja, otežala od sveudilj novih otkrića. Stranac je za to vrijeme mirno sjedio u vrtu gostionice, pijući hladno vino da sebi ohladi dan. Okolne se čaše nisu usuđivale zveckati, ni glasovi oko njih izbijati iznad šapta. Poštovali su Strančevu tišinu.

A onda utrči jedan čovjek sa šeširom na vršcima kose i razmahanih ruku, koje su nešto tjerale od sebe. Kad spazi Stranca, bez ustručavanja požuri k Njegovu stolu, kao da dolazi na ugovoren sastanak. Stolovi uokolo poskakaše u napad. Gostioničar pritrči, htjede udaljiti čovjeka. Ali Stranac reče:

        “Pustite ga, on je Moj gost”.

        I ponudi čovjeku stolicu. No ovaj ne htjede sjesti, već spopadne Stranca pitanjem:

        “Reci mi, ako Boga znaš... Tko je udario onoga prosjaka”?

        “Kako tko? Pa zna se. Sin toga i toga”.

        “Ne pitam to. Nego pitam: tko ga je uistinu udario? Ti”?

        Stranac pogleda uzburkanoga čovjeka, i vidje da je blizu moždanoga udara. Pogledom smiri val, koji se spremao probiti stijenke žila.

        “Meni je to pitanje važno”, ponovi čovjek, zadihan. “Ako si Ti onaj udareni, onda si valjda i onaj koji udara”?

        Stranac još jednom pomakne stolicu prema čovjeku, i reče tiho, ljubazno:

        “Sjedni. Stišaj se. Jer što god Ja sada rekao, ti Me nećeš dobro čuti. Zato te molim da malo posjedimo u tišini”.

Čovjek tada sjedne, otpije malo iz Strančeve čaše, i pošuti. Okolni se stolovi vratiše šaptu. Dan je prolazio sporo, kao teško natovarena kola. Čovjek se nasloni, zadrijema. Kad se prenuo, popričali su o svemu – o udajama, kiši, porezu, trgovcima. O tomu zašto je jedna godina rodna, a druga nije. O tomu kakva posla ima mjesec s ljudskim umom.

Predvečer ga Stranac otprati komad puta, i na rastanku mu rekne:

“Zar si zaboravio svoje pitanje”?

“Što sam Te ono pitao? Ah, ništa mi se više ne pita”, odgovori čovjek. “Bilo mi je divno s Tobom, i srce mi je puno”. 

Stranac zagrli čovjeka i reče:

“Tebi ću kazati, jer ćeš Me čuti tim punim srcem. Pitao si me jesam li Ja onaj koji udara, budući sam onaj koji je udaren. Da, onaj koji udara jest u sebi Ja, koliko i onaj koji je udaren. Tu nema razlike. Znaš li u čemu je razlika? Razlika je u udarcu, i u onomu što udarac tvori – u mržnji,  bijesu, strahu, i bolu. Eto, to Ja nisam - ni mržnja, ni bijes, ni strah, ni bol. Kao što ni zrcalo ne osjeća bol unakaženoga obraza koji se u njemu zrcali, niti osjeća bijes lica, koje se u njemu ceri”.

Čovjek odgovori šaptom:

“Razumio sam. Hvala Ti, i laku noć, Divni”.

 

Taj se čovjek više nikada nikoga nije prestrašio, niti je koga  zamrzio, nije se ni na koga razbjesnio, i bol ga je zaobilazio. Danonoćno je u sebi slušao žubor Divnoga glasa: “Eto, to sam Ja, eto to Ja jesam”.

 

 

       Pročistiti srce znači znati.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)