48. ETERIDA
“Ne tražim od Tebe ništa drugo, nego vjeru u Tebe”, govori jedna duša Divnomu. Govori noću, u čamcu mjesečine. Pod čipkom mjesečine. S čašom i vinom mjesečine. Govori na jeziku mjesečine. Govori, dok negdje u vremenu prolazi carstvo za carstvom.
Sa zemlje se di`u dimovi jorgovan-i-jasmin-mirisa. Sve rajsko, sve oltarsko. Sve okađeno krhkim neprolazom. Dok negdje drugdje prolazi carstvo za carstvom.
“Od Mene tražiš vjeru u Mene? Odakle ti takva molitva”? pita Veslač i naginje čašu, dok vesla sama rade svoj posao.
“Ti mi kaži”, odgovara duša, i ona istom kretnjom čaši naklonjena. A čaša, slušaj, uglazbljena mjesečina.
“Odakle ti ta molitva, kojom moliš Onoga za vjeru u Onoga? Vjeru u Onoga moliš, komu se moliš?! Tko ti je dao takvu molitvu”?
“Valjda Taj komu se molim? Valjda ja sama? Ti mi kaži...”
Oni tako piju isto vino, na dvije čaše podijeljeno, a razgovor im po istini služi za pijenje, za opijanje.
“Da nemaš vjeru u mjesečevu barku, ne bi se u njoj vozila. Bila bi sad negdje u vremenu, u odlasku s carevima, u dolasku s prosjacima. Da nemaš vjeru u Onoga, koga za vjeru moliš, ne bi mogla ni moliti. Molitva ti je dokaz za koji moliš”.
Oni opet piju, njih jedno u dvoje, piju isto vino, na dvije čaše podijeljeno. Razgovor na dvoja usta izlazi, slu`i im za pijenje, za opijanje do dna. Oni piju, vesla veslaju, carstva nestaju.
“Od koga ti je poriv da se Meni obraćaš? Od koga ti je vjera da sam Ja Divota? Odakle ti znanje o tvojemu znanju”?
“Ti mi kaži... Tebi vjerujem.”
Tad jorgovani i jasmini od radosti tako jako zamirišu, da se čamac zaljulja, a Divni diže čašu, tanko izbrušenu pjenu mjesečine, i govori, na dvoja usta govori:
“Tko je nevidljiv ovdje, kaži Mi”?
“To je jasmin, to su jorgovani”.
“Kako znaš da jesu”?
“Po mirisu znam da jesu”.
“Odakle je miris po kojemu znaš da jesu“?
“Od njih je miris, po kojemu znam da jesu”!
“Od njih je! I udišeš ga...”?
“Udišem ga, i tako znam što znam – da je jasmin, da je jorgovan”!
“Još Mi samo ovo kaži - kako znaš da znaš“?
“Dišem Tvoj miris, udišem ga, ne izdišem ga, i tako znam da znam”!
Dok ne udahneš taj miris, cvijet je samo riječ...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)