"Io anima,Io anima..."-zavapih u tišini beskraja,kad se nađoh na poljani prepunoj ostavljenih haljina onih,koji dođoše potražiti Lice Vječnoga...Srebrna rijeka,mamila je svojom čistoćom,a ja...osjetih zamku,i ne uronih u njene valove...Ne želim zaborav...želim pogledati oči

onoga,koji me je pozvao ovdje..

 

U daljini,čuh nježni šapat Orfejev,i njegovu tihu pjesmu:..."Ne okreći se unazad,sve si sama stvorila,ali...sve tvoje te može povući svuda, samo ne tamo gdje želiš..u zagrljaj beskonačnog blaženstva..."

"Io anima.."-ponovo zavapih..

"Ušuti..."-čuh ognjeni glas Marsa,ratnika-boga koji me davno vatrom darivaše..

"Ušuti..ne govori tko si..ovdje su svi..Ti..Neka tišina dozove prisutnost Ljubavi,čije oči želiš vidjeti...Zaboravi svoje ime..Samo budi..bezimena žudnja..i koračaj..

...Tada me mudri Hermes zagrli,i povede pred tamna vrata Gospodara Vremena...Ustuknuh,jer troglavi čuvar umalo ne potrga uzice kojom bje vezan...

Zadrhtah,ali...Čuvar u meni prepozna onu,koja ga davno, davno milovaše, kad sve se još stvaralo i rađalo, kad svijet bijaše još neiznjedren iz krila Majčinog..

I ja se smirih..Vrata Gospodara vremena, širom se otvoriše..I nađoh se u dvorani odraza,gdje samo sebe vidjeh...Kleknuh na koljena,jer shvatih...Da sam Ja sama Gospodar Vremena..Ali..tražila sam Lice Onoga,koji se sada sakrio od mene,a Ljubav se zove...

"Io anima..." sada sam posljednji put prošaptala,i krenula natrag...

"IO SPIRITUS.." čuh u tom glasu ljepotu svega stvorenog,snagu savršenog krika koji je svjetlost kroz tamu prožeo,čuh sve vapaje duša,koje su zaboravile tko su..svoj put,i svoju čežnju za zagrljajem Onoga koji jest..Osjetih suze svih onih duša,koje su uronile u talase srebrne rijeke,i svoj bitak, savršenstvo tajne u sebi, zamijenili za kratkotrajna zadovoljstva,koja, poput iluzije nestaju,i ostavljaju tugu..

Ja vidjeh Sve..I Spojih se sa Onim koji je Sve..Ljubav Pustinjaka u pjesmi Budale,svepostojeće vječno trajanje,kroz Božanstveni novi Eon,koji kroz nas sviće...