Biti anđeo bez boje i krila,koji želi poletjeti,i presijavati se duginim odsjajem... Biti djavo, koji takav, kakv jest, animalan i divlji,rasprsen i sažet ponovo,nevještim umovima ljudskih pokušaja stvaranja,želi ljubiti... Anima mundi..duša svijeta,koja u zrakopraznom prostoru lebdi između vječite Hamletovske polarnosti..biti ili ne biti..Ljubiti ili ne? Bitak se sažeo u jedan aspekt voljenja,koji kao takav ne može opstati u ovoj sferi postojanja.. Ljubiti potpuno ili nikako..Biti zmija prepuna otrova koja ljudsko biće voljeti ne može do kraja,jer..otrov nije smrt, nego uzdignuće, rođenje nove esencije ljubavi koja ne poznaje samu sebe više..Ne može zmija voljeti čovjeka..Preslab je za njen stisak tajne nad tajnama..Ne može anđeo voljeti kao čovjek..Srce ne poznaje zakone krvi i tijela..Ne može đavo voljeti sve kroz sebe,kad je prvo stvoren kao sjena..odraz tame.. A opet..sve je to sažeto u jednom i jedinom,koji se u beskraju smiješi našim dječjim pokušajima objašnjavanja ljubavi..ON je sve i mi smo u njemu Sve..I sve nam je otvoreno..Kroz njega kreiramo naše buduće korake, slobodni od sebe, jer on je sloboda..Zaboravimo da smo jedno od pokušaja voljenja..Rastvoreni, kao lotos, koji iz močvare raste,pokušajmo se zaljubiti u naš odraz, koji u svima trebamo vidjeti, a koji se svodi na jedno jedino Lice,koje se nježno smiješi..negdje daleko od nas, a ipak, tako blizu našeg srca..