Ovo je priča o Emi i mačku Luniju.Ema je bila siroče,sudopera u svratištu“ Kod bijelog zeca“.Radila je u kuhinji,među loncima i tavama,sva musava,masna i neugledna.Dizala je teško suđe,ribala ga i prala.Kuhinja u kojoj je radila bila je mračna.Samo je kroz jedan uski prozor dopiralo danje svijetlo.Jedino ponekad i koja zraka sunca bi se probila i okupala je i zagrijala svojom toplinom.Živjela je u još mračnijoj maloj sobici do kuhinje.Jedini prijatelj bio joj je veliki bijeli mačak koji bi uredno dolazio svako jutro i svaku večer pred kuhinjska vrata.Ona ga je hranila, poskrivečki je punila njegovu posudicu koju je nabavila za njega.Iza kante od smeća imala je jednu klupicu na koju bi sjela da se odmori,a Luni,tako ga je nazvala, bi tada, samo skočio u njeno krilo.O, kako je zadovoljno preo i mijesio ,dok ga je ona mazila iza ušiju.Nakon toga bi se ponosno odšetao u svoj svijet pustolovine i slobode. Ema bi zamišljala kuda on to ide.Pratila ga je u mislima  od uličice do uličice,od kuće do kuće.Vidjela bi ga kako bježi od pasa i penje se na prvo drvo,kako se zavlači  u napuštene šupe,sunča  na nekom krovu i proteže na suncu.Nije imao gazdu.Snalazio se tako idući od kuće do kuće.,kao što je dolazio i Emi.Mislila je koliko je ljudi posjećujući međusobno povezivao,koliko  je to sudbina.Sjedila bi na klupici i razmišljala o svima njima.

 

Jednog dana Luni se nije pojavio.Ni drugog.Ni trećeg.Ema se jako zabrinula.Teškom mukom izmolila je slobodan dan,izmislivši da joj je neka rođaka jako bolesna i krenula u potragu za njim.Išla je od kuće do kuće,od vrata do vrata.Pretražila je sve parkove i livade.Sve jarke na koje je naišla.Pitala je ljude da li su vidjeli velikog bijelog mačka s roza ušima, i s jednim zelenim i drugim žutim okom.Nitko ga nije vidio već par dana.Kao da je u zemlju propao.Tražila ga je i tražila.Na kraju krenula je putem van iz gradića u kojem je živjela.Dan je bio vruć i sparan.Ona umorna,gladna i žedna.,ali nije odustajala.Nije ga uspjela naći,a već je i noć padala.Ušuljala se na jedan štagalj,prethodno se uvjerivši da nema pasa.Ujutro je nastavila potragu.Tako i drugi dan i drugu noć.A od Lunija ni traga ni glasa.Hodajući tako pred sobom je ugledala dvorac,ljetnikovac neke bogate plemenitaške obitelji.Zaputila se ravno u njega.Tamo nije bilo nikoga.Popela se na trijem.Jedna vrata bila su širom otvorena i ona uđe u veliku,prostranu sobu,lijepo i raskošno namještenu.Kad na jednom velikom crvenom fotelju, ugleda bijelog mačka s crvenom mašnom oko vrata, kako spava.Ne, to nije Luni,tako bijeli,čist, sjajnog i glatkog krzna. -pomisli.Ali ipak dođe do njega i pomiluje ga po glavi.Luni,,jer bio je to on ,otvori oči i zagleda se u  Emu,a ona ugleda dva ,tako poznata, različita oka.Sjedne na fotelju a Luni joj odmah uskoči u krilo i počne se umiljavati. Ema je bila presretna,našla je Lunija,a vidjela je, da je i on sretan, što je ona tu.

 

Uto na vrata uđe jedan mladić,visok,plave valovite kose i plavih očiju,lijepo i otmjeno obučen.

-Ne, ne mičite se.Ostanite tako,na miru.-progovori on..

 

Petar,okretno izađe iz sobe,i brzo se vrati natrag sa štafelajem,paletom boja i kistovima i  baci se na slikanje.Ema je bila mirna,iako zbunjena i pomalo uplašena,ali Luni je zadovoljno i opušteno zaspao.Mladić je slikao i slikao.Vrijeme je prolazilo i  kao da je stalo za sve troje.Mir,tišina i neka prisnost i bliskost razvila se između njih.Postajalo je  tako lijepo,ugodno i toplo Emi, oko srca,a Petar je sjajio od zadovoljstva.Dugo je tražio inspiraciju za svoju sliku.Kad se Luni,tako zanimljiv i poseban mačak, doskitao u dvorište, mislio je da će to biti on.Pokušavao je napraviti sliku,ali nije uspijevao.Nešto je falilo,osjećao je.Sada kada je ugledao Emu i Lunija zajedno, znao je da je to ono ,što je tražio.Na kraju,kad je završio sliku,zafićukao je od zadovoljstva.Pokazao je Emi sliku i tek tada joj se predstavio i pitao i  nju za ime.Pričali su o slici,a on se uopće nije čudio što ona tu radi,od kuda se stvorila.Činilo mu se da je pozna odavna i da je sasvim normalno što je tu, uz  njega.Ema mu je ispričala kako je pošla u potragu za Lunijem,a on njoj kako ga je našao u svome dvorištu,gladnog,žednog i sveg ofucanog.Nahranio ga je,dao mu crvenu fotelju da spava na njoj i pokušavao ga naslikati, u čemu nije uspijevao.

 

Ema je zaključila da je Luniju ovdje jako dobro i da ga tu mora ostaviti.Bilo joj je žao,ali  je znala da je tako jedino ispravno.Htjela se oprostiti od Lunija i Petra i vratiti se odakle je došla,ali ju je on zaustavio i predložio da ostane.On ima malu sestricu koju treba netko čuvati i biti joj prijateljica.S time su se na kraju složili i njegovi roditelji s kojima je Petar ubrzo upoznao Emu.Ema im se jako svidjela na prvi pogled,te su još pružili šansu da radi kod njih.

 

Odjednom Ema se našla okružena dobrim ljudima,našla je novu mladu prijateljicu,Luni je bio uz nju ,a Petar je našao svoj model za slikanje,svoju inspiraciju i muzu.Lijepo počešljana ,u prekrasnoj novoj haljini, Ema je zablistala.Pokazalo se da je prava ljepotica.Duge smeđe kose,prekrasnih zelenih očiju,stasita i vitka.

Družeći se, dok ju je slikao ,Petar i Ema ,zaljubili su se jedno u drugo.Jednog dana ,uz blagoslov njegovih roditelja,vjenčali su se.

 

U svojoj crvenoj fotelji Luni je udobno drijemao i zadovoljno preo.Ostalo je otvoreno pitanje zašto je krenuo iz gradića u kojem se dobro snalazio, cestom u nepoznato.Ema je jedino mogla zaključiti da se on namjerno i svjesno uputio baš u taj dvorac i baš u tu obitelj i  do Petra.Svojim odlaskom znao je da će ju potaknuti da ga traži. Naveo ju je da ga krene tražiti i tako pronađe svoje mjesto u svijetu,mjesto gdje pripada,svoj novi život i svoju ljubav.Da nađe nekog tko će je voljeti,cijeniti,za koga će biti jedina,posebna i voljena.A Ema  je krenuvši u potragu za jedinim prijateljem i stvorom kojeg je voljela i koji je volio nju, pronašavši njega našla i sve to.

 

Nedugo nakon što su se vjenčali Luni je opet nestao.Obavio je svoj zadatak,pomogao Emi da nađe svoju sreću i kad je to ispunio  otišao je u nepoznato,u svoju slobodu.Mada, povremeno će se vraćati,što odmah kad je nestao, Ema nije znala i bila je jako žalosna.

 

Možda Luni opet naiđe na neko siroče bez ikoga zaglavljeno u svoju nesretnu sudbinu.Tko zna.? Nitko ne zaslužuje da bude sam i nesretan,ostavljen i tužan.Zato je on tu da pomaže.Već je tolikima ljudima pomogao,pa će i opet naći nekoga da ga usreći.No sad će morati uz pojedine kuće u gradu u kojima je  provjeravao je li sve u redu obići i dvorac koji je dosta daleko od grada, da bude siguran da  je Ema i dalje  sretna.

Tako Luni obilazi kuće, ide od jedne do druge, patrolirajući i pazeći da li u svim kućama vlada sreća i zadovoljstvo,za koje je on zaslužan jer je na to utjecao svojim malim uplitanjima i intervencijama.Mislio je- nekad se treba uplesti u nečiju sudbinu .Zašto ne,ako je se može poboljšati-pomalo je filozofirao.-A možda je svima njima i bilo zapisano, da će u svom životu, sresti  velikog bijelog mačka, s dva različita oka, koji će im iz temelja promijeniti život.-

 

NARAVOUČENJE:Ljubav i dobrota se ljubavlju i dobrotom vraćaju.Ma kakva te nesretna sudbina zadesila, ako usprkos nje sačuvaš ljubav u svom srcu, sve će na kraju dobro ispasti.