slušati svoj unutarnji glas.... svoje srce.... glas Božanski u sebi.... to je put. i smisao.... kaže Eileen Caddy čije poruke napisane prije puno godina svakodnevno čitaju milijuni ljudi na brojnim jezicima svijeta.... kao poticaj, ohrabrenje, utjehu, putokaz.... u potrazi za Božanskim glasom i smislom ovoga života....
majka, tada petoro djece, zaljubljuje se u kućnog prijatelja.
najprije začuđeno negira svaku mogućnost da bude s tim čovjekom.... ipak, nakon jedne noći provedene s Peterom, prepoznaje u njemu svoju srodnu dušu.... njen tadašnji suprug osjeća se iznevjereno, poludi i izbaci je van sa zabranom pristupa, oduzimanjem prava na skrb i prava kontakta sa djecom....
u tom očaju i beznađu, Eileen pronalazi spas i utočište u molitvi i u najvećoj tami njenog života u trenucima kada je mislila da gubi razum, počinje jasno čuti glas.... ja sam Bog, vjeruj mi i prepusti se meni....
Peter se rastaje od svoje tadašnje, inače već druge po redu, žene Sheene koja se smatra duhovnim medijem i također prepoznaje Eileen kao Peterovu srodnu dušu.... u svojoj autobiografiji Eileen priznaje da je osjećala mržnju prema toj ženi.... iako ni u jednom trenutku nije stajala na putu ostvarenja....
Eileen rađa još tri sina, kao Peterova „treća sreća“, te zajedno sa prijateljicom Dorothy vode jedan hotel, ostaju bez posla, nastanjuju se u jednoj kamp prikolici, žive siromašno i da bi preživjeli počinju obrađivati zemlju, meditirati, slušati upute iz nutrine, duhove prirode....
tako nastaje čudesan i čaroban vrt na sjeveroistoku Škotske, Findhorn.
poruke koje joj nadolaze, zapravo upute, što i kako dalje, Eileen u početku zapisuje na zidovima wc-a prikolice, jer to je jedino mjesto gdje može biti sama, neometana....
s vremenom mala zajednica od troje odraslih i troje djece počinje rasti i postaje sve veća.... eko selo raste i razvija se u mjesto mira, harmonije, života u skladu s prirodom....
u Findhorn dolaze ljudi sa svih strana svijeta da bi odmorili, pronašli unutarnji mir u radu, meditaciji, molitvi....
prijateljica i najbliža suradnica Dorothy odlazi svojim putem da bi se kasnije opet vratila....
brak, a time i cijela zajednica upada u krizu, pošto se Peter zaljubljuje u mladu članicu komune da bi zauvijek napustio i Eileen i život u Findhornu.... oženi se po četvrti, pa onda i peti put nošen svojim fascinacijama ženama i traganjima te konačno pogiba u prometnoj nesreći u Njemačkoj.
Eileen, iako s vremenom gubi „inspiraciju“, i nadalje promatrajući kako se događa, kako ona kaže „čudo za čudom“....ostaje do svoje smrti (2006.) u zajednici.
inače rijetko čitam autobiografije, gotovo nikad, i ovo je samo tako došlo i samo sam prozujala kroz taj „Uzlet u slobodu“ (1988. slobodno prevedeno).... nisam ni jedna od onih koji svakodnevno čitaju poruke takve vrste.... ali.... što reći....
ta jedna Eileen je definitvno čudesna žena u svojoj skromnosti i jednostavnosti.... primjer života bez trunkice osuđivanja ili gorčine, prihvaćanja svega kao volje Božje, otkrivenje sklada, smisla i redoslijeda u svemu....
nakon svih uspona i padova, života prepunog patnje, ali i obilja radosti nepresušnog dara života, Eileen konačno doživljava sretnu i ispunjenu starost.... za njen 80. rođendan, prvi put okuplja svojih osmoro djece na jednom mjestu.... da bi svoje preostale godine provela u miru i zahvalnosti za sve darovano kroz tu beskonačnu milost iz koje je crpila i snagu za cijeli svoj život....
Findhorn i danas još živi i traje, a i Eileen....
irida
bglavac
