Narcis je najljepši mladić u firmi.Crn,visik,crnih sjajnih očiju,vitak,elegantan,šarmantan,pričljiv,uvijek u centru pažnje, glavni .On priča,glasan je,a društvo oko njega pozorno ga sluša i smije se njegovim vicevima.Narcis  slavi unapređenje u  poslu..Pozvao je sve kolege, iz firme, da to proslave...

Eho ga u svojoj sobi čuje.Samo zid dijeli njihove  sobe.Čuje i društvo oko njega koje se zabavlja i hihoće.Osjeća se nelagodno.Ljuta je.Ne,nije ljuta,nego tužna..Opet se na nju zaboravilo.Zna ona da to nije namjerno,zna da mu se nije zamjerila ni u čemu.Kako bi se ona njemu zamjerila?Ona tako dobra i poslušna i puna pažnje i obzira da nekog ne povrijedi,da se nitko ne osjeća zanemarenim.Kad sretne Narcisa uvijek ga pozdravi,nasmješi mu se,nasmije na neki njegov štos,mada u sebi mislila da baš i nije smješan..Zna dobro da mu se nije zamjerila,on je samo zaboravio na nju.Nije se sjetio pozvati ju.Pozove sve kolege ,a na nju zaboravi.Najradije bi u zemlju propala,otišla sad iz ovih stopa i nikad se više vratila u svoj ured.Nevidljiva,to je ona.Nezamjetna.Da, mala je,kažu metar i žilet,ali nije stvar u tome,ona je jednostavno nevidljiva.Ne nameće se,ne razmeće se,ne hvali se,ne dosađuje sa svojim problemima,tiha je i mirna.Ona je  od onih,staviš je na jedno mjesto i tu stoji,ni makac.Sva je na muci.Drugi će, ne znajući da je nije pozvao,reći da se zatvara u svoju sobu,da se neće družiti s ljudima,da odbija ljude od sebe,da stalno želi biti sama.A neugodno joj je ući nepozvna.,otvorit vrata,i ući u sobu sobu punu ljudi, pogleda uperenih u nju.

Odlučuje-Idem,čestitat ću mu na promaknuću,popit neko piće,ostat koju minutu i nakon toga odlazim.-   Eho skupi svu svoju hrabrost i ulazi ..Narcis stoji nasred sobe,kao na pozornici, visok i glasan dominira cijelom soboma Ostali su  na drugoj strani i sjede.Dolazi do njega,čestita mu,daje mu poljubac,on se morao jako sagnut,a ona malo propet na prste.Dobrodošla scena da se svi glasno nasmiju i zabave .Nakon njenog čestitanja,Narcis nastavlja još žešće svoj monolog.

Kako je odlučila,Eho zahvaljuje na piću,pozdravlja ga i odlazi.On ostaje zabezeknut,kako netko može odlazit ,a on je tako zabavan?.-Pa,upravo sad dolazi ono najsmješnije-govori joj.Ona ipak odlazi.Zadovoljna je.Nije se zavukula u mišju rupu od nalagode jer je zaboravljena.Došla je,otvorila je vrata,vidjeli su je,čuli,nije dozvolila tom samodopadnom Narcisu da se zbog njega osjeća nepoželjna,neprimjetna,dosadna.

Ovo je na prvi pogled bio mali korak,ali za nju je bio veliki.Sretna je ,zadovoljna,pjevuši.Sluša njegov glas u susjednoj sobi,sluša smijeh kolega i kolegica,i  napokon se osjeća dobro, sama sa sobom, u svojoj sobi.Nije bila pozvana,ali nije to katastrofa,shvaća..Nije to razlog za biti  nesretna i osjećati se nevoljeno.Neki ljudi misle samo na sebe,i vole samo sebe ,a druge trebaju samo kao  publiku da im se dive..Dok su drugi kao Eho nevidljivi,ali puni obzira prema drugima,i samo misle na to, da nekog ne povrijede.Dva svijeta!  Oni prvi ne mogu se promjeniti,ali Eho može: i  njena odluka da samo uđe u sobu,stane na Narcisovu pozornicu i ode s nje, kad to ona sama zaželi,prvi je korak u njenom mijenjanju.