Ljudi sjede u tišini. Svatko sa svojim mislima. Ugodnih 25 u klimatiziranoj čekaonici. Izlazi sestra i tihim glasom proziva sljedećeg pacijenta. Valjda su zbog tog njenog smirujućeg glasa i ostali tihi. Lijepa je.

Ulazi jedna starija žena. Ogleda se po čekaonici.

 

E bog Mare, ća je s tobon?

Bog Luce, a evo.

 

Sjeda pored nje i nastavlja razgovor, sretna što je srela nekog poznatog. I kreće razgovor, onako simpatično, bodulski. S onim mekanim ć buka koju stvara čini se blaža. Ne primjećuju auditorij, krenula su sjećanja i pitanja.

 

Ća je s Anon, nisan je godinan srila.

A jadna, bolesna je i nepokretna.

Ma ća mi kažeš, ća joj ni muž bi bolestan, a ne ona?

Je. i on je bolestan, pa je na trajektu pri par godin, sad gre s kljukon.

A ća se njoj dogodilo?

Dugo ti je ona imala muke s kičmon, tribala je na operaciju, al kako je on pa i bija u gipsu, ni joj da da gre, jerbo da nema ko njega gledat.

Kako, ni da?

A lipo, ni da, tribalo je njega pitat, prat i sunprešavat, a onda ni ona ni tila više. Dica je nisu tirala u likara i sad leži nepokretna. Trpi. Sad je kasno za operaciju. Dica dođu i odu, radu pa ne možu. Učinu in što triba pa nazad u grad. Sad on jope kuka. Ća je nisam pušta na operaciju, govori šempre. Jope žali sebe. A ona jadna, sigurno posakrito plače, a kako i ne bi!

 U čekaonici se ljudi počeli pogledavati, ne vjerujući da to čuju.

Egoizam i sebičnost sveo je jedan život na ležanje, bolove i tugu.

 Sve je počelo ljubavlju dvoje maldih ljudi, sigurno.  Vrijeme i odgoj činili su svoje, ali opravdanja nema.

A djeca? Koje razočaranje! Za nas koji smo to slušali, a. kako je njoj, ženi, supruzi, majci?

Tišina u čekaonici govorila je više od riječi.

 

 

Ivan Sergejevič Turgenjev

"Postoje tri vrste egoista:

egoisti koji sami žive i daju drugima da žive,

egoisti koji sami žive ali ne daju drugima da žive i

egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive."