Ne počinjem ovaj izričaj riječima ECCE HOMO.. Upirali su prstom u Njega, govoreći:"Evo čovjeka..pogledajte.. krvari..Smijeh...Neka se sam skine sa križa i spasi, nije važno što smo vjerovali da je to što jest..I prostirali mu tepih..i bacali cvijeće pred njega..

Ovaj puta.. Kao i uvijek..Valjda je to put svačijeg djeteta u sebi..Govorim u ime sve djece, koja se k sebi ne mogu vratiti..

u snu, kad bijah dijete, On, koji Jest, raširio mi je ruke.. potrčala sam u zagrljaj.. Nisam pitala što će me čekati..

Cijeli Njegov život, život je djeteta, koje treba doći do kraljevstva nebeskog..

Ne da bi vladalo..Djetetu kruna ne znači ništa..Ono se sa njom igra..

Govorio je:..pustite k meni malene..

A maleni...više to nisu bili.. U trenutku im je oduzeta nevinost, čistoća, kako da Mu priđu, kad se ne sjećaju sebe??

Djeca se razapinju, postaju ono što drugi žele, da bi im drugi na kraju okrenuli leđa..

Pun je svijet djece koja su na svojim malim križevima, i nadaju se, nekim krajičkom suze, da će konačno moći biti to što jesu..

Djeca postaju vojnici, djecu kradu svodnici, djeca u tišini sanjaju neka svoja zelena polja, i sunčane trenutke, meki topli pijesak na obalama, prepunih sedefnih školjki, koje razdragano skupljaju..

Ali djeca nikad nisu  rekla..neka ih mimoiđe ta čaša.. Njihove duše su  od početka znale sav taj, naizgled besmisleni put patnje, raspeća, ostavljanja, podsmjeha velikih, i svega što nije dio neba..

Djeca u svoj svojoj boli, drže u ruci iskidanu zastavu svoje vjere..

I čuvaju svoju snagu ljubavi, koju im nitko ne može oduzeti..

Dok Onaj koji Jest, gleda sa uzvisine tugu i kaos ispod sebe, iza njega sjedi..dijete..

I shvaća da ponovo mora u nizinu.. Ponovo slušati riječi blagoslova, i riječi prokletstva.. Koje ovaj puta neće  čuti..

Vratilo se, tek da drugu djecu sa sobom povede..

Hvala na pitanju..dobro je to dijete.. Sretno.. i svoju iskidanu zastavicu drži pored srca..