Volim životinje. Najviše pse, oni su mi najdraži. I ja sam Pas, po kineskom horoskopu. :-)

Cijeli život pored sebe imam bar jednog. Trenutno živim sa dva „dečka“ (he he) , ali samo jedan je baš moj. Onom drugom ja nisam prava vlasnica. Samo kad ga treba kupati, hraniti, šetati i tako to. Al' OK, nije meni problem. I od svih koje sam imala (ne mogu se sada sjetiti točnog broja), ovaj sadašnji mi je poseban i najdraži od svih koje sam ikada imala. Ne mogu objasniti zašto je tako. Bio je Uskrs, to  sunčano travanjsko jutro prije 3 godine, kada sam išla u šetnju s ovim starijim psom, mada mi se baš i nije dalo ići, ali nešto me „vuklo“ i uputilo na taj jedan put kojim se volim šetati. U jednom trenutku, iz živice pored puta, pred mene je izletio maleni psić. Bio je presladak, kao mali medo s tom svojom njuškicom. I baš kao što je rolada jučer rekla, bio je to jedan od onih koji izgledaju kao da se smiju. :-) I danas tako izgleda. Bilo mi je dirljivo da tako malo i nezaštićeno štene trči prema jednom strancu (meni) s toliko povjerenja – i s „osmijehom“. Nisam znala što da radim. „Hej, maleni, otkud ti ovdje? Čiji si? Gdje ti je mama?“, pitala sam ga kao da mi on uopće može odgovoriti. Obzirom da je imao po sebi trnje iz te živice, uzela sam ga u ruke/naručje, jer nisam mogla ostaviti ovog s kojim sam šetala, a bilo mi je teško i žao ostaviti tog malog, pa sam ga htjela nekako zaštititi, nahraniti (još je mogao samo mlijeko piti), a najviše od svega zadržati. Kažem, već smo odma imali jednu beštiju (koja nije moja), ali ja sam bila odlučna: kad smo došli u kuću, rekla sam svima jasno i glasno – „sviđalo vam se ili ne, ovaj pas je moj i Božji.“. Srećom, bio je muško, jer da je ženka u pitanju, ne bih imala sreće. :-)

Nisam imala pojma čiji je pas i to me nekako cijelo vrijeme mučilo. Nisam se ugodno osjećala pri pomisli da sam možda nekome otela nečiju radost. Nikada tako nešto ne bih mogla namjerno napraviti, pogotovo kad je životinja u pitanju. A i kako se ono kaže – oteto, prokleto.

Tu prvu noć je bio u mojoj sobi, pored kreveta.  Cijelu noć nisam spavala, jer je sjedio dolje i cvilio i kao da je nešto tražio. Tek pred jutro, stavila sam ga sebi na krevet, da mi spava „pod rukom“. Onda je bio miran, nije više cvilio. Izgledao je kao plišani medo, tako mek i sladak. Nisam se htjela odvajati od njega. Ali ništa ne traje vječno. Treba se probuditi iz sna. Tog dana, ujutro, saznala sam da on ima vlasnike koji nisu znali gdje je završio. Došlo mi je da i ja sada cvilim, ali bez obzira na osjećaje, moj moral mi nije dopuštao da se bunim – naravno, vratit ću ga kući od koje je pobjegao. Makar danima plakala za njim što ga više neću držati u svojim rukama. No, sudbina je taj put valjda bila na mojoj strani. Vlasnica je rekla da sam ga zaslužila jer sam se pobrinula za njega i kad je tako, da ga smijem zadržati i nazvati kako ja hoću, makar je već dobio ime (koje se meni uopće nije sviđalo). To me jako razveselilo, ali i iznenadilo. Naučila sam u životu da, samo zato što nešto ZASLUŽUJEŠ, ne mora značiti da ćeš to i dobiti. :( A eto, valjda se sve na kraju svede ono – Ako je suđeno, tj. Kako je suđeno. Neke stvari/ljude ne možeš „imati“ sve i da se na trepavice postaviš (been there, done that). Toliko o trudu. Ovako, kad je suđeno, ne treba se puno „mučiti“. Bar sam ja tako naučila kroz svoja iskustva, a o njima i pričam. Samo kažem.

Uglavnom, da ne puno ne vrludam, htjedoh reći... nevjerojatna je ta povezanost između čovjeka i životinje/psa. Čitala sam negdje da ljudi, prije nego se rode/inkarniraju, biraju čak i svoje kućne ljubimce. Ne znam, možda je točno. Premda moj ljubimac nije neka skupocjena pasmina, nema tih kuna, eura i dolara za koje bih ga nekome ikada prodala. On je moje „dijete“ za koje se želim brinuti i mislim da se o njemu ne bi nitko mogao brinuti bolje od mene. Jednom kad se razvije ta obostrana povezanost, teško da ju išta više može prekinuti. Kad sam u parfumeriji vidjela bočicu onog predivnog mirisa La vie est belle,  koja je dizajnirana sa smajlićem, sjetila sam se – svog psa. Takav on ima izraz, kao taj smješko. Uostalom, on je moja radost  i čini moj život ljepšim. Ako netko ne razumije, nek si nabavi jednog. Psa, ne parfem. ;-)

Sjećam se, kad sam bila mala, često bih gledala „Lassie se vraća kući“. Tada sam mislila da je najdirljiviji i najljepši film o jednom psu ikada snimljen. Bila sam dijete, plakala sam k'o dijete. A kako i ne bih... što je jadnica sve prošla da se vrati svom voljenom domu. Samo to je film sa happy endom i na kraju plačeš od sreće. Kad bih odgledala taj film, to je bilo to. Nisam više razmišljala o tome. Čak nisam znala da Lassie nije najveći junak među psima. Tek sam ove godine saznala da postoji neki drugi – pas Hachiko.

Prije 4 godine snimljena je američka verzija japanske priče o tom vjernom psu. Pravi Hachi rođen  je u Japanu 1923.godine. Njegovo ime na japanskom znači „dobra sreća“, i broj osam. Kad je njegov vlasnik, profesor na Sveučilištu u Tokiju umro u svibnju 1925.g., Hachi se vraćao na željezničku postaju gdje je inače uvijek čekao svog vlasnika, svaki dan idućih devet godina. Jednog dana Hachi je izašao iz kuće i krenuo svojim uobičajnim putem prema toj stanici, gdje je legnuo i zaspao posljednji put u životu. Uginuo je 1935.g. Taj Akita-pas imena Hachi zauvijek je postao junak poznat po svojoj bezuvjetnoj ljubavi i odanosti.

Nažalost, ovo nije jedan od onih filmova gdje je pas glavni junak, a sve završi s porukom „i živjeli su hapily ever after“.  Ovaj film je zaista remek-djelo, u njemu ima više ljubavi nego u svim onim ljigavim romantičnim filmovima zajedno. Isplakala sam rijeku suza, koliko je to dirljiva priča. Dovoljno je da ga se sjetim i suze odmah krenu.

Dođe mi da se pitam... Aku su ljudi „iznad“ žvotinja, kako i zašto je jedan pas sposoban tako bezuvjetno voljeti, a ljudi ne? Zašto je taj pas 9 godina nakon smrti voljenog vlasnika čekao njega da dođe i da mu baci lopticu s kojom su se igrali, kad je imao druge ljude koji su ga voljeli i brinuli se za njega? Zato što nema razum? Da jedna osoba tako voli drugu, čak i ako je više nema, da li bi to značilo da je na razini ovog psa? Da odbija biti sretna, ponaša se iracionalno?

Sad će se opet naći netko da mi nabije na nos kako nešto generaliziram, veličam, itd. Ja samo pišem svoja razmišljanja, osjećaje, zapažanja. Smijem li?

Ne kažem da neki ljudi nisu sposobni duboko voljeti i biti odani. Ne kažem ni da netko mora biti nesretan ako može biti sretan. Izbor ili sudbina, odlučite sami. Ljudsko srce je poput porculana – lako se razbije. Zato treba paziti kome ga dajemo, jer nažalost – a i to sam naučila – isto to ljudsko srce može biti jaaako prevrtljivo. :( I žao mi je zbog toga. Ja vjerujem da mi moje moglo „trajati“ (voljeti) vječno. I unatoč svemu, želim vjerovati da ta dva oka koja će me gledati pogledom bezuvjetne ljubavi mogu biti i ljudska. Dok ih ne nađem, ja ću budna sanjati. I nadati se da neću umrijeti čekajući, kao Hachi.