96. DVOJNI TREPET

 

        “Razgovore Moj”, reče Divni Stranac morskoj trepetljiki. “Reci, što si danas Mojemu srcu namijenila”?

        “Namijenila sam mu jedan trepet, kojemu, da bi bio trepet, ne treba ni morska struja, ni vjetrić, ni peraja u prolazu. Jedan trepet, koji od sebe treperi”.

        “Kako to može, trepetljiko, objasni Mi”?

        “Ne znam, tek znam da može. Pružam Ti ga danas, da Ti uvijek treperi, jer njemu ne treba poticaj, niti mu može nauditi mrtvouzlo more”.

        “Ah”, reče Stranac uzimajući od trepetljike lagašni, prozirni, sam-po-sebi trepet, nedokučiv i ničim izazvan. “Zašto tebe pitam o tvojemu trepetu, a smiješak se Mojega srca vlastitog sebi smijeći, ničim drugim nasmiješen, osim sobom? Prisloni uho na Moje srce, i reci Mi što čuješ.”

        Trepetljika je prislonila cijelu sebe na grudi Divnoga Stranca. Slušala je, slušala, i čula: njezin je trepet bio već tu, mjera otkucaja, sloga na slogu, slog na slog, srok na srok.

        “Razgovore moj”, ustreperi tad trepetljika i sva se pretvori u vlastiti titraj, u čistu drhtavicu, “reci mi, je li ovaj naš trepet, ovaj slog na slog i srok na srok... je li to ono što zovu poezijom...?”

 

 

        DA, JEST.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)