DVOGOVOR SA SOBOM

 

        Oko Divnoga Stranca skupio se biljni, mineralni, ljudski, i životinjski svijet. On je njima pomoću njih pričao priče. On je njima pričao priče o njima. I svi su se divili kako On sve njih u dušu zna.

        “Zbilja, kako ti možeš znati moje najtajnije misli?” pitao je crv.

        “Kako ti možeš znati što sam jutros doručkovao?” pitao je kit.

        “Odakle ti znaš broj pera u mojemu repu?” kliktao je paun.

        “Kako ti možeš voljeti rugobu poput mene?” pitali su mnogi.

        “Kako si samo izmjerio moju težinu?” pitala je rosa.

        Onda se čovjek glasno zamisli:

        “Pa možda bismo i mi mogli tako... Reci nam u čemu je tajna. ”

       

        Stranac kao da je čekao te riječi. Obrati se svakomu u isti čas na jeziku svakoga:

        “Ja sve vidim i znam, jer Ja Sebe vidim i znam.”

        Svi najprije utihnuše, a potom se iz svih prosuše upitnici i uskličnici.

        “Zbilja, zar i ja ne znam sebe? Zar ja nisam crv? Pa ipak, ja ne znam i ne umijem što i ti!” procmili crv.

        “Zar ja nisam bosiljak? Zar ja nisam vrutak? Vrijesak? Zar ja nisam vez na rukavu? Zar ja nisam zvijezda? A ne znam tebe,” redali se upitno i prosvjedno glasovi stvorova.

        Stranac se smiješio.

        “Ja vas sve volim. U tomu je tajna.”

        Stvorovi su zamuknuli, a onda se opet uzvikaše:

        “Kako možeš voljeti baš sve i svakoga? To je nemoguće. Neki su od nas ružni i zli, i ne mogu biti voljeni.”

        “Ja sve volim, jer Ja Sebe volim.”

        “Ah,” rekoše, “zaboravismo da si Ti sve.”

        “Ja sam sve, jer Ja jesam Ja.”

 

 

        Dvogovor Boga sa Sobom zove se svijet.

 

 

 Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.