Prije par godina uputila sam se na godišnji odmor sama, po prvi puta od kada sam se udala.Razlog tomu bila je promjena posla te sam morala iskoristiti ostatak svog godišnjeg odmora.

Bila je polovica mjeseca lipnja, a dani su bili već vrući ,kao da je sredina ljeta. Put me odveo do Mošćeničke drage, malog, slatkog mjesta, mirnog u to doba godine.

Sa sobom sam ponjela brdo literature u namjeri da je čitam , ležeći opušteno kraj mora. No, kako sam prvu stranicu otvorila , tako je i ostalo. Opila me atmosfera mira oko mene, sunce i more. Žamor glasova sa obale utapao se u šumu valova. Promatrala sam ljude oko sebe i uživala u skladu prirode i ljudi kao nikad dotada.

Šetajući rivom predvečer, naletim na jednu staru prijateljicu koju već dugi niz godina nisam vidjela. Ispričale smo se na dugačko i široko, izmjenile adrese i telefonske brojeve.

Deset dana je prošlo kao u trenu i ja sam se morala polako vraćati, ispunjena jednim posebnim mirom u sebi. Zadnje kupanje, pozdrav moru i u auto. Putem kroz Italiju na mahove sam se dopisivala sa tom mojom prijateljicom, iako mi to nije bio običaj u toku vožnje.

U jednom od svojih sms-a napiše mi ona kako sam joj bila uvijek joker u životu na kojeg je mogla računati. Dopisivanje se tako produžilo u nedogled, dok nisam osjetila umor i poželjela popiti jednu kavu.

Zaustavila sam se na jednom sasvim novom odmaralištu, tek nedugo otvorenom, u blizini Milana. Na parkiralištu se nalazio  samo jedan automobil, tamne boje. Neki mercedes, švicarske registracije , vozač u njemu, kovrđave crne kose i tamne puti, s otvorenim vratima.

Zašto sam pokraj toliko slobodnih mjesta parkirala baš pokraj njega, ne znam.  I još tomu tako blizu, da je on morao pritvoriti svoja vrata, još sada mi nije jasno. Vjerojatno čovjek traži instiktivno nečiju blizinu.

Ulaz u Caffe -bar nalazio se samo par koraka od mjesta gdje sam parkirala. Već s vrata me konobar upitao što bih željela popiti. Uredno naručim espresso i potražim novčanik u torbi. Zaključim da ga nema i da sam ga najvjerojatnije ostavila u autu. Vratim se do auta, a na njegovim brisačima  sa slikom prema unutrašnjosti leže dvije sasvim nove karte.

Okrenem se oko sebe sva u čudu, pitajući se tko bi mi to mogao ostaviti. Na parkiralištu nije bilo ni žive duše. Ni onaj auto koji je par sekundi bio još parkiran nije se tu nalazio, a da ga ja nisam čula ni vidjela kao odlazi. Uzmem radoznala te dvije karte, okrenem ih..kad na njima jokeri.

Nisam mogla vjerovati svojim očima. Pomislim, neslana šala moje prijateljice. Sigurno se i ona vozi istim putem i evo ostavila mi poruku. Znam da je pomisao luda , ali ipak odlučim ju nazvati. A ona će meni: "Pa ti si luda. Ja sam već u Zagrebu."

S nekim osjećajem zbunjenosti i nelagode uđem ponovo u restoran. Mora da se na meni vidjelo kako se osjećam jer me konobar upitao što mi je. Ispričam mu u kratko, a on ne može povjerovati. Ovako nešto nije se dotad nikome dogodilo.

Uzimam kavu i izlazim van u namjeri da zapušim uz kavu i cigaretu. Gledam karte u ruci i pokušavam odgonetnuti smisao...poruku.

U susret mi dolaze dva talijanska policajca na motoru i parkiraju sasvim blizu mene. Na moje veliko iznenađenje i oni me pitaju imam li kakvog problema. Bože, mislim si, zar sam stvarno kao otvorena knjiga?

Uredno ispričam i njima o tom čudnom događaju, a oni mi ponude pratnju po autoputu. Savjetuju mi da vozim malo brzo, malo polako , i da pratim u retrovizoru slijedi li me neko na putu.

Njihova ponuda me iznenadila, kao i njihova ljubaznost i ja ju prihvatim. Postupila sam prema uputama, ali ništa sumljivog nisam primijetila. Pratili su me dobrih pola sata, pretekli me , potrubili za pozdrav i nestali.

Ostatak sam puta razmišljala o kartama i njenoj simbolici. Vozim se već više od dvadeset godina na duge relacije, ali ovako nešto još mi se nije nikada dogodilo. Trebam li se brinuti ili naprosto zaboraviti?

Ispričala sam o tome i mojim prijateljima, radnim kolegama, ali odgovora nisam dobila. Samo veliki znak pitanja kojeg vučem do današnjeg dana.

Možete li mi vi u tome pomoći?