Jednog jutra mala se vila probudila i protrljala svoje snene oči. Svitalo je, i prve su zrake sunca zaigrale među krošnjom starog hrasta na rubu šume.

Tamo podalje sterala se maglovita dolina. Do nje je sunce rijetko dopiralo, gusta magla skrivala je pogled, a tamo su živjela bića koje nije bilo pametno sresti, pogotovo ne čovjeku i ne po noći.

Svijet ljudi nije baš bio blizu, ali staza je kroz šumu vodila upravo oko te doline. Stari je lugar već odavno bio u ludnici, prestrašen stvorenjima koje je tamo sreo.

I same su vile načule da u dolini žive bića koja nije poželjno sresti, ma koliko bile jake njihove vilinske moći, zato su se i one držale na okupu, u krugu svog vilinskog svijeta. Njihova nježna duša nije znala za zlo, i nije mogla pojmiti da ono postoji i živi u njihovom susjedstvu.

Vilinsko obitavalište protezalo se od starog hrasta pa sve tamo do zelenih polja, na kojima su često viđali seljake što marljivo obrađuju zemlju.

Djeca su zaigrana znala dotrčati do njih, jer kraj hrasta bilo je malo modro jezero. U njemu su vile jutrom umivale svoja ljupka lica, i češljala svoje duge vilinske kose. „Ah,  djeca -promrmljale bi vile-.opet moramo postati nevidljive..“! Voljele su one djecu, daleko od toga...ali nije još bilo vrijeme.

Mala vila bila je dosta osamljena među svijetom odraslih, iako je imala mnogo prijatelja, poput male vjeverice, ptica, laneta. Ali sa njima nije se uvijek mogla razumijeti. Nju su zanimala djeca, razigrana poput nje, i uvijek joj je majka morala prijetiti prstom i upozoravati je da se sakrije među zelenim lišćem, kad su djeca bila u blizini. Ah, ti odrasli, razmišljala je mala vila, kako ih razumijeti.

Jednog se dana selom stane širiti glas o nestanku male djevojčice. Krenula je ranim jutrom, noseći ocu doručak na njivu, ali tamo nije nikad stigla.

Majka ju je očajnički tražila po okolnim šumarcima i plačući zastala upravo pod hrastom gdje su vile obitavale.

„Jadna moja mala-grcala je žena u suzama-a lijepo sam joj rekla da izbjegava onu stazu.Kuku meni nesretnoj, ako joj se što desilo!“

Mala vila, skrivena u lišću ponad njene glave sve je čula. Podbočila je svoju bradicu i tužno se zamislila.I ona je ponekad znala viđati tu malu, slatku djevojčicu, kako bere tratinčice na livadi. I bilo joj je žao ucviljene majke, no kako joj pomoći? Njene moći nisu još se razvile, da sama krene u potragu.

Kad je zanoćilo seljani sazvaše sastanak. Ali nikom se nije dalo unići u maglovitu dolinu. Tu su od pamtivijeka boravile nečiste sile, i čim bi zanoćilo, čuli se neki stravični urlici, da su seljani sa strahom zaključavali vrata svojih kuća debelim zasunima.

Ako je tamo krenula, nema joj spasa, šaptali su međusobno, potiho, da ih ne čuje majka male djevojčice. Kad svane jutro krenut ćemo-reče najstariji mještanin, a dotle neka joj je Bog na pomoći.

Mala vila te noći nije oka sklopila, i čim su druge vile pozaspale iskrala se u tamnu noć.

Uskoro je stigla do vijugave staze, koja je okruživala maglenu dolinu.

Pjevušila je potiho jednu vilinsku pjesmu, koju ju je majka naučila.

Oko nje je mračna noć raširila svoja krila, te je pomalo sa zebnjom pogledavala oko sebe. Visoko drveće izgledalo joj je poput ogromnih , mršavih ruku što se uzdižu u mračno nebo, tek joj je par blijedih zvijezda osvjetljavalo put. Mjesec je te noći bio prekriven gustim, tmastim oblacima i njegov slabi sjaj nije joj mogao pomoći. Ipak je ona bila još dijete, iako vilinsko, i strah se uvlačio u nju sa svakim daljnjim korakom.

Trgne se na na glasni urlik sove sa obližnjeg drveta. Staza je vijugala kroz šumu, sve se više spuštajući, a drveće je bilo sve ružnije i grbavije, ili joj se samo tako činilo. Osluškivala je pomno, misleći da će začuti glas ili plač djevojčice, ali vladala je neka prijeteća tišina. Jedino je otpalo lišće šuštalo pod njezinim nogama, a sjene grmlja i drveća skrivale put  pred njom.

I kad je već mislila vratiti se, nazrije u blatu neki predmet. Bila je to mala lutkica od koje se djevojčica nikad nije odvajala. Bio je to trag koji ništa dobrog nije obećavao.

Mala vila je podigla lutku i očistila je od blata, ponijevši je sa sobom. Uskoro je skrenula u dolinu. Gusta magla oko nje skrivala joj je pogled, a njeno malo vilinsko srce jako je kucalo.

 Hi..hi hi...začuje iza sebe nečiji grohotan smijeh. Ona se trgne i stade. Iz magle joj pristupi jedno ružno stvorenje u odrpanoj crnoj haljini, sijede kose... lice tako ružno...sa velikim nosem na kojem se isticala dlakava bradavica. Oči joj bijehu žute i izbuljene, i kad se to stvorenje približilo, ugledala je njene žute rijetke zube. Mala je vila pretrnula od straha.

Bila je to stara vještica bez sumnje, a njezin glas nimalo nije sličio na ljudski govor, više je to bilo neko krkljanje.

Što radiš u mojoj dolini-prozbori stara vještica-i tko si uopće ti?

Ja sam mala vila i došla sam tražiti jednu izgubljenu djevojčicu-tiho joj reče vila.

Hi hi ..hi hi.. -grohotom se nasmije vještica. Mislim da si zakasnila...hm...možda da se sama uvjeriš..

I  vještica zgrabi malu vilu za ruku i povede je prema ogromnoj pećini. Magla je uskoro prekrila njihove likove i one obje nestadoše u otvoru planine...

 

Stiglo je jutro i sunce se nasmiješilo kroz krošnje starog hrasta. Vilama nije bilo do njihove jutarnje pjesme , jer je mala vila nestala.

Eto-reče najstarija vila-sad je i naš vilinski svijet ugrožen, a sve dosad smo živjeli u skladu sa prirodom i ljudima oko sebe.

Zlo je oko nas ojačalo i ako ništa ne preduzmemo biti će kasno. Na ovoj polici nedostaje jedna bočica-reče druga.

Majka male vile ih začuđeno pogleda.

Ne mislite valjda... ne dovrši rečenicu.

Uskoro začuše korake seljaka koji su krenuli u potragu, te se vile stopiše sa lišćem da ih oni ne primijete.

Kad su se koraci udaljili , vile siđoše i posjedaše oko modrog jezerca.

Dakle što nam je činiti?-Upita plavokosa vila , ogledavajući se pritom u bistrom jezeru.

Hm-nadometne druga- u ljudski se svijet ne smijemo mješati, ako nismo od njega pozvani, nitko baš nitko nije nas zamolio za pomoći, izgleda da ljudi više u nas ne vjeruju.

Vjeruju njihova djeca- nadometne majka male vile- a njihove su duše tako nevine i čiste, a njihove molitve dopiru do nas i kada najtvrđe spavamo. Možda se moje dijete uskoro vrati, nekao osjećam da nije baš bespomoćna...

Vile su imale mnogo darova , a između ostaloga bile su i dosta vidovite, te su mogle prozrijeti daleko u budućnost.

Mala se vila našla u samici u dubokom mraku. Osjećala je kako oko nje gmižu štakori, a rukom je opipala vlažne zidove ćelije. Mrak joj nije predstavljao neki problem jer ona za tili čas zamahne svojom čarobnim štapićem i donekle nazrije gdje se nalazi. Samo da je ne primjete vještice, dosad ga je skrivala u širokom rukavu. Pažljivo ga primakne bravi i ona se rastopi.

Bila je slobodna, ako se to moglo nazvati slobodom , jer još se nalazila u špilji zlih vještica, a valjalo je pronaći i djevojčicu.

Na trenutak zatvori oči. Moram se koncentrirati, pomisli, glas srca a ne razuma će mi pomoći u svakoj nevolji.

Uskoro začuje tihi glasić koji ju je zvao.

Spasi me mala vila ako postojiš, jer ti sve možeš!

Ona krene tragom toga glasa i u jednom mračnom kutku ugleda preplašenu djevojčicu.

Ne boj se- reče joj vila- došla sam te spasiti.

Vila odvrne glavu maloj lutki i iz nje izvuče bočicu a zatim vrati lutku u red i doda je djevojčici.

Budi strpljiva i samo gledaj, moramo vještice srediti!

Čekale su u mraku pritajene pravi trenutak. Kad je zavladala potpuna tišina vila se oprezno primakne kotlu i ulije u njega svoj čarobni napitak, a zatim se vrati preplašenoj djevojčici.

Poslije nekog vremena začulo se kloparanje nogu. To su se vještice vraćale iz šume. Kotao je dotle sam vrio na vatri ispuštajući u zrak smrdljive pare.

Uskoro začuše bučno srkanje i mljackanje a zatim urlike.

Vještice su jedna po jedna u bolima umirale.

Nije im se više ostajalo u tom vještičjem leglu te obje požuriše prema izlazu

Dočeka ih sunčano jutro i radost njihovih roditelja kad ih ugledaše kao se spuštaju niz padinu.

Mala vila poljubi malu djevojčicu prije rastanka a zatim nestade prije no što se ljudi primakoše.

Djevojčica bez daha stade pričati roditeljima svoju pustolovinu. Oni je začuđeno gledali. Kad su ušli hrabro u pećinu .. svega nestade osim hrpice sivog pepela što je tinjalo na ugaslom ognjištu

Ah, rekoše dječja mašta..ali mala je djevojčica znala da vile postoje i nadala se da će ih jednom i  odrasli moći opet ugledati, samo ako  budu ko i ona gledali svijet oko sebe očima djeteta.

KRAJ