Jednog jutra,mala se vila probudila i protrljala svoje snene oči.Svitalo je,i prve su zrake sunca,zaigrale među krošnjom starog hrasta na rubu šume.

Tamo ,podalje sterala se maglovita dolina.do nju je sunce rijetko dopiralo..gusta magla skrivala je pogled..a tamo su živjela bića koje nije bilo pametno sresti..pogotovo ne čovjeku..i ne po noći..

Svijet ljudi ,nije baš bio blizu ...ali staza je kroz šumu vodila upravo oko te doline..i stari je lugar već odavno bio u ludnici...prestrašen..stvorenjima koje je tamo sreo..

I same su vile načule ,da u dolini žive bića koja nije poželjno srest...ma koliko bile jake njihove vilinske moći...zato su i one izbjegavale predaleko lutati..i držale su se radije na okupu..u krugu svog vilinskog svijeta..Njihova nježna duša nije znala za zlo..i nije mogla pojmiti da ono postoji i živi u njihovom susjedstvu..

Vilinsko obitavalište protezalo se od starog hrasta pa sve tamo do zelenih polja ,na kojima su često viđali seljake kako marljivo obrađuju svoju zemlju.

Djeca su često zaigrana znala dotrčati do njih,jer kraj hrasta bilo je malo modro jezero..u njemu su su vile jutrom umivale svoja ljupka lica..i češljala svoje duge vilinske kose...Ah, djeca,promrmljale bi vile..opet moramo postati nevidljive..kad bi ih ugledale kako trče prema njima niz padinu...Voljele su one djecu..daleko od toga...ali nije još bilo vrijeme..

Mala vila bila je dosta osamljena ,među svijetom odraslih...iako je imala mnogo prijatelja za igru..poput male vjeverice...ptica...laneta...ali sa njima nije se uvijek mogla razumijeti...Nju su zanimala djeca, razigrana poput nje...i uvijek joj je majka morala prijetiti prstom .i upozoravati je da se sakrije među zelenim lišćem..kad su djeca bila u blizini..Ah,ti odrasli razmišljala je mala vila...kako ih razumijeti...

(NASTAVLJA SE..)