DVA STARCA

 

       Naumila dva starca poći u Jerusalim, na hodočašće. Jedan, po imenu Jefim, bio bogat i čovjek od ugleda; drugi, ni bogat ni siromah, a zvao se Jelisej. On je bio veseo i bezbrižan starčić.

        Uputiše se oni na daleki put prema Jerusalimu. Prolazili su kroz bogate i rodne krajeve, gdje su ih ljudi znali ukonačiti besplatno, i još su im trpali hljeba u putne torbe. No ubrzo stigoše u kraj, gdje je vladala nerodica. I tu su im ljudi davali besplatan konak, ali često nisu imali hljeba, niti se hljeba moglo naći za novac.

        Jednoga dana ožednje Jelisej, i rekne svojemu drugu da će ga putem sustići, a on će do prve kuće da zaište vode. Pođe Jefim cestom, a Jelisej siđe s ceste i udari prema nekoj kolibi.

        Kad al u kolibi naiđe na žalostan prizor: otac, mati, baka, i unuci, svi bolesni i gladni, nemoćni da mu donesu vode. Vidjevši to, Jelisej skine putnu naprtnjaču, i podijeli im kruh, a onda pođe na bunar, a sâm zahiti vode. Nasiječe potom drva, naloži peć, skuha juhu i kašu, pa nahrani ljude. Ljudi se malo oporaviše, i stadoše mu pričati kako je suša poharala usjeve, i kako je već u jesen ponestalo hrane. Jelisej odluči da ostane s njima još koji dan, dok se još bolje ne oporave. Tako je to trajalo sedmicu dana.

        Onda Jelisej pomisli da je došlo vrijeme da krene za drugom put Jerusalima. Ali se ona porodica ražalosti i uplaši što će ostati bez zaštitnika. Jelisej tada odvoji pozamašnu svotu od novca, što ga je bio spremio za put, pa pođe kupiti brašna, mrsa, i ulja za petrolejku. A onda pomisli: djeci će trebati mlijeka, hajde da im kupim kravu. I pođe te kupi kravu.

        Otac se dotada već oporavio, te stade raditi na njivi, ali zaludu, kad je njiva založena kod bogatoga posjednika. Pođe Jelisej kod toga posjednika da iskupi njivu, pa potroši ostatak novca. Još mu je samo malo ostalo. On pomisli da čovjeku treba konj da ga upregne u plug, kako bi mogao orati; trebat će i kosa da pokosi žito, kad bude uzrelo. Sve tako malo pomalo, ostade Jelisej bez prebijene pare.

        I tako, kad je porodica posve ozdravila i latila se posla, Jelisej se uputi kući. Putem je mislio je li valjano postupio što, eto, neće zapaliti svijeću na Kristovu grobu. Nadao se da će Jefim to za nj učiniti.

        A Jefim je stigao do Kristova groba nad kojim je gorjelo trideaset i šest svjetiljaka. Bijaše veliko mnoštvo naroda u crkvici, i Jefim je gledao preko mnogih glava. Odjednom mu se učini da vidi starčića ćelave glave, gdje stoji prvi do Isusova groba - ma pljunuti Jelisej! Pomisli Jefim da ga je Jelisej nekako putem prestigao. Uto starčić okrenu glavu, i Jefim zaista ugleda svojega druga Jeliseja. Pokuša se progurati do njega, ali Jeliseja nekuda nestade. Tako se zbude tri puta. Čudio se Jefim kako je to moguće.

 

        Kad je Jefim obišao sva sveta mjesta, uputio se kući istim putem, pa je tako naišao i na onu kolibu, u koju je Jelisej bio svrnuo da zaište vode. Susreo je oko kolibe nasmijane ljude, koji mu ispriča{e priču o velikomu svecu i dobročinitelju, koji ih je izbavio iz nevolje.

        Kad se vratio u selo, zatekao je Jeliseja, koji mu se silno obradovao. Jefim je tada shvatio da je Jelisej uistinu bio prvi na Isusovu grobu.

 

(L.N. Tolstoj, prepričala V.K.) preuzeto iz knjige PRICE I KAZIVANJA koju je, kao zbornik NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić