5. DVA SMIJEŠKA
Između mnogih milijuna smiješaka, koji su se toga dana prometali planetom, dva su bila onako ista, kao što nikada nećeš naći u lišću prašume: dakle, posve ista. Jedan je krenuo s usana Divnoga Stranca, a drugi s usana jedne duše, zagledane u Nj.
Krenuli su istovremeno, ne čekajući jedan drugoga. Netko će ih kasnije, u pjesmi, usporediti s leptirima, to jest, leptire s njima. No u času njihova poleta, dva posve ista smiješka nisu ništa znali o leptirima. Znali su samo sanju svojega leta.
Sanja im se ostvarila: kad su stigli do sredine razdaljine, dotaknuli su se, i više nisu znali koji je od njih koji.
Blažene neznalice...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)
bglavac
edin.kecanovic
