Dani za danom mi prolaze, i sve je postalo jedno beživotno nadanje koračanje putem između ljubavi i kajanja..Čini mi se da ja više nisam ja, Penelopo moja..Zaboravio sam kako da te ljubim, kako da te u sebi do zadnjega djelića duše osjetim..Imam li ja uopće još dušu? Toliko godina praznine između nas..Kao da si bila moj san, iz kojeg sam se probudio, i u njega se ne mogu više vratiti..Koliko godina lutam? Čini mi se bezbrojno, nezamislivo puno..A ipak...čeznem za tobom, kao onog prvog dana kad sam te osjetio uz sebe, kada si čista i prelijepa bila izgubljena u mome zagrljaju..Negdje u nekom trenutku, tek vjetar mi donese neki predivan miris koji miriše tijelom tvojim..Opor miris borovine uronjen u mirise jasmina i ruža...Moja voljena..oprosti mi..Sad se prekrivam velom kajanja..Toliko žena sam nakon tebe imao u rukama, toliko ljubio,da sam sebe više ne prepoznajem..Zato pitam sebe: "Imam li dušu?" Kako uopće da ti priđem, ako te ikada više vidim,ovako umrljan dodirima tuđim i prekriven poljupcima prelijepih bezbrojnih žena? Priznet ću ti, u nekim trenucima sam i uživao u tome..Te sirene...Mislim da bih dao dušu raskidati, samo da me jedna od njih zagrli..Taj opojni zov tijela...Moja voljena...Bogovi su bili zavidni našoj ljubavi,našoj čistoj, dubokoj ljubavi duše, pa su nas razdvojili i ubacili neutaživu strast tijela..Kako da sanjam o našem susretu, kad od samog sebe želim pobjeći...Volim te, neizdrživo,i sve ovo iza mene, čini se, bilo je moje muško provjeravanje onoga-da li mogu izdržati bez tebe..Znam da je sve pošlo krivo i naopako..Ali, kad svu strast pomaknem u stranu, i pogledam, da li mi je duša čista i tvoja, unatoč svemu, shvaćam-da jest...Nikad Bogovi neće uništiti moju dušu i tebe, vječnu i predivnu u njoj..Ti si moja jedina polovica, dio koji sam ja, i kojeg ništa ne može zamijeniti..Znam da me čekaš..I da me nećeš pitati koliko i kako sam ljubio svih ovih godina..Tvoja ljubav je prevelika da postavlja takva pitanja..