99. DVA KRILA VJETRA

 

“Pošalji mi povjetarac”, uzdisao je čovjek u znoju lica svojega. “Dajem imanje za jedan dašak olakšanja. Dajem carstvo za dva”.

 

Stenjući i teturajući, čovjek je odmicao širokim poljem bez hlada. Na nebu nigdje ni krpice oblačka. Iz zemlje se dizala nijema, usijana patnja, i zgušnjavala se dva, tri pedlja iznad tla. Čovjek je ječao:

“Pošalji mi ćuh vjetrića... samo ćuh. Evo ti dušu dajem za nj...”

Onda je iz ognja zraka zazvonio lahoran, rosan glas:

“S povjetarcem moraš prihvatiti i oluju. Vjetar, kao i sunce, kao i svaka stvar, ima dva kraja”.

“Oh daj, daj i oluju”, hripao je čovjek.

 

Oblije ga povjetarac poput majčinske kupelji, ohladi mu čelo, stiša mu uzrujano tijelo, a misao mu rastavi na slogove. S dubokim odahom on uputi riječ zahvalnicu Pošiljatelju. Rosni, lahorni glas mu odlijećući napomenu:

“Ne zaboravi isto tako zahvaliti i za oluju...”

 

Kad je poslije mnogo dana i mjeseci puštena s lanca razgoropađena zvijer, nasrnula je ravno na čovjekovo selo, kao da joj je u njuhu ucrtan tloris mjesta. Obrušila se na cijelo selo, ali je smrskala samo čovjekov krov, iščupala mu dimnjak, usput porušila sjenik, i zgazila mu ogradu... Čovjek je istrčao u ono isto polje, i viknuo u nebo:

 

“Što mi to radiš, Bože?! Još ovako bez najave?! I zašto samo meni”?! 

 

Nema leta bez dva krila.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)