ODMARALA SE DVA CVIJETA JEDNOG SUNČANOG DANA U HLADU ISTE BILJKE IZRASLE U JEDNOM ZIDU. JEDAN PRI SAMOM KORIJENU, DRUGI NA VRHU. NAKON NEKOG VREMENA CVIJET KOJI JE BIO NA VRHU, TEK TOLIKO DA BI USPOSTAVIO DIJALOG, PROGOVORI: "OH, KAKO SU LIJEPI OVI ZELENI LISTOVI..."
CVIJET NA DNU BILJKE JE OVO SHVATIO KAO PROVOKACIJU. ODGOVORI MU SA JETKIM TONOM U GLASU: "JESI LI SLIJEP. PA ZAR NE VIDIŠ DA SU LISTOVI IZBJELJELI." RAZLJUĆEN, GORNJI CVIJET PODIGNE GLAS: "TI SI SLIJEP. ZELENI SU."
ONDA ONAJ CVIJET OD DOLJE ZAURLA PREMA GORNJEM CVIJETU: "KLADIM SE U DLAČICE ISPOD MOJIH LATICA DA SU BIJELI. BLESAV SI. NIŠTA NE RAZUMIJEŠ."
CVIJETU SA VRHA BILJKE JE ODJEDNOM ZAKUHALO I KRV MU UDARI U GLAVU. OKRENE SE PREMA CVIJETU NA DNU BILJKE SA NAMJEROM DA MU UDIJELI LEKCIJU. OVAJ SE NIJE NI POMAKAO. NO, KADA JE VIDIO DA MU SE OVAJ PRIBLIŽAVA, DA NAPINJE GRANČICE BILJKE, I ON SE STAO KRETATI. KADA SU SE SKORO PRIBLIŽILI JEDAN DRUGOME, NAGORUŠENIH LATICA, NAGORUŠENIH DLAČICA, NETOM PRIJE NO ŠTO JE ZAPOČEO DVOBOJ, OBA SU CVIJETA POGLEDALA PREMA GORE.
CVIJET KOJI JE DOLAZIO OD GORE PROZBORI: "OH... POGLEDAJ KAKO SU IZBLIJEDJELI, SKORO BIJELI." I OBRATI SE DRUGOM CVIJETU: "DOĐI MALO TAMO GORE, TAMO GDJE SAM JA BIO." NAPELI SU BILJKU I VINULI SE PREMA GORE.
"VIDIŠ LI DA SU ZELENI?"
"VIDIM, VIDIM..."