1. DUŠICA I DUŠA

 

 

        Svake noći duše su se sastajale na vrhu Ćelave planine. Duše su pripadale narodima i plemenima duša, koja nisu imala nikakve veze s plemenima i narodima dana i zemlje. Svaka je duša noću pronalazila svoje pleme i narod, svoj uzrast i stalež. I onda su tamo vijećale, iznosile na vidjelo noći neke važne dnevne stvari.

        Jedna dušica, navodno iz sedmoga rasporeda, nikada nije bila sigurna gdje joj je mjesto. Znala bi obilaziti sve skupine, udijevati se u razgovore, remetiti ih, ili ih bocnuti u živo mjesto.

        “Čija si ti, mala”? pitali su ju. “Zar ne znaš svoje mjesto”?

        “Pa eto, tražim gdje zapravo spadam”, odgovarala bi iskreno. “Čini mi se, nigdje”.

        “Još si mlada”, zaključivale su stare duše.

        Dušica se skitala, zanovijetala, bila svima na smetnju. Jedne je noći počela brati bobice okolnoga grmlja, pljuckati im koštice nizbrdo, u dolinu. Opominjali su ju da se upristoji. Nije htjela, ili nije mogla. Rastao je upitnik: što s njom?

        Opet, jedne noći, dok se žustro raspravljalo o pitanjima zemljine jave, du{ica je sjedila podno jedne litice, strme da se nitko nije mogao na nju uzverati, čak ni ovakvi bestjelesnici. Bila je pomalo žalostiva što ju nitko ne razumije, što ni ona samu sebe ne razumije. Uzdahnula je. I osjetila da po njoj pada neka sitnež. Netko je sjedio na vrhu litice, jeo bobice, i pljuckao koštice na nju.

        “Hej, ti tamo”! povika dušica. “Ne pljuckaj, ja sam ovdje”!

        “Dođi gore, pa neću po tebi”, čula je odgovor.

        “Ne može se gore”.

        “Kako se ne može kad sam ja tu”?

        “Zbilja jesi, sudeći po košticama. čekaj, pokušat ću”.

        I dušica poče puziti uz strmu liticu. Izduži svoje krugoliko tijelo u krakove s kvačicama, i sve tako – kvač, kvač - stigne na vrh. Onda se opet vrati u svoju malu, okruglu sjenku.

        Duša, očito stranac na Ćelavoj planini, sjedila je na najvišemu kamenu, jela bobice, i pljuckala im koštice u dubinu.

        “Sadim šume”, objasnila je. “Jer šume se nemilosrdno istrebljuju tamo dolje”.

        “A odakle ti te šumske bobice”?

        “Iz džepa. Evo, uzmi”.

        Dušica je spustila ruku u džep dušin-košulje, osjetivši da džep nema dna. Zagrabila je pregršt, pa stala i ona činiti isto: jesti i pljuckati.

        “Izvrsne su”, jedva je stigla reći. Jer već se na istočnomu nebu pomaljalo sedefno predzorje, i nju je neodoljivo povuklo srebrno uže u tijelo na postelji – tamo, u nekoj kući nekoga grada, na nekomu kontinentu Zemlje.

        Naredne noći, dušica nije čekala, odmah se kvač po kvač popela na vrh litice. Tamo je već sjedila ta tajanstvena duša, pošumljujući zemlju tako prpošno i veselo, da se dušica nasmijala.

        “Ti si moje pleme”, rekla je. “Ti mi se najviše sviđaš“.

        Divna joj duša tiho reče:

        “Dobro je da si našla svoje pleme. Pitanje je da li sam i ja našla svoje”.

        “Što ti to znači“?

        “Vidiš, ja nisam sigurna jesi li ti moje pleme. Nije, znači, dovoljno da ti nađeš mene. I ja moram tebe naći”.

        Dušica se po prvi puta osjetila pokunjenom što je, eto, odbijaju, baš kad je zaželjela biti primljena, odobrena, i potvrđena, s pečatom i žigom vlastite poizbor družine. Tamo, pod liticom, druge su skupine i narodi odahnuli, otkad je dušica pronašla sebi društvo. A sada je to društvo izjavilo: i ja moram tebe naći.

        Iz noći u noć ispod oka je motrila svoju drugaricu, čekajući da ju ona prihvati za sebi ravnu. Ali to se nije događalo, i dušica je bivala sve nemirnijom, sve željnijom da bude primljena u klub Najviše litice. Onda, jedne noći, divna duša, ispraznivši džep do dna, kratko reče:

        “Pošumili smo koliko se dalo”.

        “I što sad”? uznemireno će mala duša.

        “Sad je vrijeme da se sjetiš što ti zapravo radiš sa svojim tijelom, tamo dolje”.

        “To me nije briga”! dreknu mala. “Svi ovdje o tomu prosiplju pamet, a po danu rade opet sve isto. Ja to neću! To je slaboumno! To je, osim toga, gubitak vremena – za  vrijeme toga noćnoga trabunjanja sve bi ove duše mogle pljuckati koštice i pošumiti cijelu zemlju! Baš me briga što ja po danu radim, noć je meni važna”!

        Dušica je opet bila stara dušica: otkvačena, nepodobna.

        Divna joj duša rekne:

        “Pogledaj u kakvim se skupim automobilima vozi tvoje tijelo na zemlji. Pogledaj u kakvim raskošnim dvorcima ono stanuje. U kakvim se jahtama morem vozika. Znam što ćeš reći – nije grijeh biti bogat. Ali je grijeh obogatiti se bezobzirnom sječom šuma! I kako te onda učlaniti u moje pleme, de kaži”?

        Dušica ostade otvorenih usta.

        “U svim ovim noćima dala sam ti prigodu da nešto malo popraviš, i da to bude na tvoj način. Ali ostatak moraš sama”.

To je bila udarna slika o njoj – to tijelo u zemaljskim lagodama, u otmjenim opačinama, a unutarnji stanovnik tijela zbog toga tako otkvačen, tako nepodoban, i tako neudjenut u išta drugo, osim u posredno popravljanje svojih prijestupa na zemlji. 

Što je dušica odlučila tamo dolje, ne zna se.

Divne duše nije više bilo na litici. Otišla je u Sao Paolo.

 

 

Do viđenja na Ćelavoj.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)