DUŠA NA ZEMLJI I NEBU

 

        Ljudska je duša na zemlji oblačila tijelo za tijelom, kao haljinu za haljinom. Bila je nesretna kad bi se haljina zgužvala, razdragana kad bi ju zapala košulja od svile, i plašt maštovitoga kroja. Katkada bi joj dopala carska košulja, ali skrojena od već stare i odležane tkanine, pa bi se takva brzo otrcala. Narednom zgodom dodijeljena joj je priprosta halja, ali od čvrstoga i grubog platna. U svemu tom presvlačenju, ljudska je duša posve zaboravila da ona nije haljina.       

        A kad se sjetila... istoga se časa našla u nebu blaženstva. I shvatila da je ovdje oduvijek, da drugdje nije ni bila, i da sjedi na grani od duge, i da tamo dolje teče predstava, koja je davno prošla.

S vremena na vrijeme duša, svjesna svojega gledateljstva, gleda snovoliku predstavu: svoje nekadašnje nošnje, u kojima više ne vidi sebe.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Duša koja je zaboravila = duša na zemlji.

Duša koja se sjetila = duša na nebu.

 

 

Vesna Krmpotić, DAVNOBUDUĆA SADAŠNJOST   (još neobjabljeno)