Spuštajući se niz brojne stepenice, ne žureći se, prateći ritam malog psa zvanog Loksi, strpljivo zastajkujući svaki put kad bi i Loksi zastao, pronjuškao, pomokrio se, Dorina i Vilko stignu na odredište prema kojem su se zaputili. Zgrada je blještala pred njihovim očima kupajući se na poslijepodnevnom zimskom suncu iznimno toplog, zamalo vrućeg poslijepodneva. Nakon nekoliko dana nemilosrdne kiše, zasjalo je sunce i izmamilo ljude na ulice.

   - Tko će unutra - upita Vilko - a tko će vani čekati sa Loksi?

   - Ostani sa Loksi - odluči Dorina. - Tvoj je pas.

   - Sigurna si?

   - Jesam - reče Dorina. - Znam kako vi muškarci mrzite redove. U stanju vam je čekanje u redu pokvariti dan.

   - To je istina - prizna Vilko i osmjehne se. - Zašto si tako dobra prema meni? Pažljiva do krajnosti?

   - Volim te maziti - odgovori Dorina, a sive još oči bljesnu, što Vilko primijeti usprkos naočalama na Dorininom nosu. - Uživam u tome. U tvom zbunjenom pogledu. Zar te prijašnje žene koje si imao nisu mazile?

   - Hajde - reče Vilko umjesto odgovora. - Idi i plati račune. Ne požurimo li, izgubiti ćemo sunčano poslijepodne na lukobranu.

   - Evo ga opet! - uzvikne Dorina i vršcima ga prstiju lagano pomiluje po obrazu toplom od sunca: prije dva sata je iznenada jako ugrijalo i predosjetilo se proljeće u zraku. - Čekaj me, nemoj pobjeći!

   Vilko je isprati s laganim osmjehom dok je ulazila u zgradu "Fine", kako su je svi u gradu zvali. Novosagrađena zgrada blještala je na suncu staklenom ljepotom i silno odudarala od ostalih zgrada u istoj ulici. Ulici koju je Vilko jako dobro poznavao.

 

   Polako šećući vrlo dobro mu znanom ulicom, Vilko se prisjeti onih dalekih, odavno prohujalih dana, kad se na mjestu današnje "FINA"- zgrade nije nalazila nikakva zgrada ...

 

   ... već je cigleni crvenkasti zid visok oko dva metra sakrivao od radoznalih pogleda zapušteni vrt. Vrt u kojem su Vilko i njegovi vršnjaci bezgranično uživali i provodili sate u njemu.

   U tom se vrtu Vilko prvi put susreo sa strastvenim kockarima, jer nisu se u zapuštenom vrtu igrale samo bezazlene igre. Oni malo stariji, koji su imali više od šesnaest godina, frajeri, kako su ih mlađi zvali, često bi priredili poker-partiju u tom vrtu. Postavili bi na vrh zida mladog stražara kojemu je to bila čast i koji bi prodorno zazviždao kad bi se na vidiku pojavio milicionar, kako se u ta drevna vremena nazivao čuvar reda. Ili jednostavno pajkan, što je bilo mnogo češće korišteno, uobičajeno, ušlo u svakodnevni rječnik mladih buntovnika.

   Vilko je na ovom zelenom mjestu pušio svoje prve cigarete i nikad nije zaboravio zapanjenost koju je osjetio, kad je njegov prijatelj Stipe šapnuo tog toplog dana gotovo nečujno:

   - Evo Činčile. Neće još dugo.

   - Kako to misliš? - upitao je Vilko promatrajući dečka riđe kose, dvadesetogodišnjaka, kako im se obučen u izlizane traperice i plavoj košulji približava.

   - Ima tumor.

   - Tumor?

   - U glavi.

   Tu je večer Vilko uzeo očev veliki rječnik i potražio riječ "tumor" i dok je listao debelu knjižurinu, shvatio je kako Činčilo umire. Još malo i neće ga biti među njima. Više nikad neće Vilka poslati po cigarete, jer kao stariji sedam godina, imao je na to nepisano pravo. Više nikada ... odjekivalo je u Vilku dugo u noć, dok konačno nije zaspao.

 

   Svašta se događalo u toj ulici u kojoj se nalazila i Osnovna škola, a koju su gotovo svi posjetitelji vrta pohađali. Kad si kidnuo iz škole, samo bi se pažljivo ogledao i kad nikog nije bilo na vidiku, prebacio bi se mačjim skokom preko zida i bio na svom teritoriju. Siguran. Tu te nitko nije mogao dohvatiti. A nije da ni su pokušavali.

   Pajkani bi otprilike jednom mjesečno organizirali pravi mali lov na mlade neobuzdane posjetitelje, gotovo stanare vrta, koji su kršili zakon. Jer kockanje je zabranjeno. Pogotovo na javnom mjestu. A vrt je odmah uz ulicu, a u istoj ulici nalazi se škola, malo ispod vrta i malo udesno, još jedna. Pa kako onda da ih ne" vijaju" s vremena na vrijeme? Jer ta će nekolicina neobuzdanih pokvariti čitavu omladinu kilometrima uokolo!

   Ali su neobuzdani bili mladi, brzi, neustrašivi i vraški spretni. I znali su svaku rupu u koju su mogli šmugnuti i nikad ni jedna "racija", kako su oni to zvali, nije dala baš nikakvog rezultata. Tko može dostići brzog trinaestogodišnjaka i one malo starije, kad pojure iz sve snage?

 

   U istoj je toj ulici Vilko upoznao Čarlija: Vilku je bilo trinaest, a Čarli je upravo izašao iz vojske. Ogromna razlika u godinama. Koja je odjednom nestala, kad je Čarli jednog sunčanog poslijepodneva došao sa gitarom i zasvirao, a Vilko sjeo pored njega i uživao u glazbi i suncu. Bili su sami, još nitko nije stigao na svakodnevno okupljalište.

   U jednom je momentu Čarli prestao svirati, a osmijeh mu nije silazio s širokog lica, duga i polu-masna crna kosa sjajila mu se pod sunčevim zrakama. Posegnuo je rukom u džep i izvukao cigarete i ponudio Vilka nemarno, kao da to čine svakog dana: puše zajedno uz svirku gitare.

   Suzdržavajući dah, Vilko je uzeo ponuđenu cigaretu i nastavio uživati u Čarlijevom sviranju. A Čarli je bio pravi virtuoz i bila je prava šteta što nije znao iskoristiti bolje svoju nadarenost. Nije ni mario za nju.

    Sa tom su cigaretom zapečatili prijateljstvo, koje se protezalo trideset godina u budućnost i koje se okončalo kad se Čarli udavio u moru, pod misterioznim okolnostima. Neki su govorili da je bio drogiran, ali nitko nije točno znao što se zapravo dogodilo. Znalo se samo pouzdano, da Čarlija nema više. Da više nikad neće zatreperiti žice gitare pod njegovim vještim prstima požutjelim od neprestanog pušenja.

               

   Bio je tu i Oto, nepopravljivi ponavljač, kojeg je razrednica smjestila u klupu zajedno s Vilkom na početku nove školske godine.

   - Ti si vrlo dobar đak - rekla je Vilku, kad ju je upitno pogledao. - I pažljiv. I dobro pišeš. Oto ima poteškoća s jezikom, jer mu je materinji jezik talijanski. Pomozi mu, hoćeš?

   U Vilku se miješao ponos i bijes. I strah! Kako biti dadiljom čovjeku koji je četiri godine stariji i koji već lovi ženske i igra poker i tuče se po plesnjacima? Ali se to pokazalo kao veoma lako.

   - Ovako ćemo - rekao je Oto u zapuštenom vrtu tog istog poslijepodneva, dok  su četiri igrača pogrbljeno sjedila na kamenju koje je služilo umjesto stolica i napeto zurili u karte. - Nećemo se puno zezati. Pisati ćeš mi zadaće, a ja ću ti svakog tjedna dati ovo.

   Rekavši "ovo", gurnuo je novčanicu u Vilkovu ruku, a Vilko je bio zapanjen tim prijedlogom. Vidjevši novčanicu za čas je izračunao kako može tri puta otići u kino. Tri puta četiri ... zavrtjelo mu se u glavi! Zbunjeno se osmjehnuo i ništa nije odgovorio, jer nije znao što reći.

   - Biti ćeš ti dobar - rekao je Oto umjesto njega pokroviteljski ga lupkajući prstima po ramenu. - Slagati ćemo se mi.

   Zahvaljujući Vilku, Oto je "savladao" gradivo i konačno završio sa Osmogodišnjom školom i sasvim se oprostio od svih škola. Njegov ga je otac, lučki radnik, zaposlio u luci i Oto ga je strašno zamrzio zbog toga i svima govorio kako će pokazati starome njegovog boga, samo da se ukaže prilika.

   Čini se da se jedne noći dugo očekivana prilika ukazala, jer ujutro su Otovog oca vidjeli na ulici natučena lica i omotanog čela bijelim zavojem, a Oto je nestao i nikad ga više nitko nije vidio ni čuo. Kružila je legenda kako je zbrisao u Legiju stranaca. Vilko se nadao da je to istina.

 

   Bio je tu i Ivica, sitan, neprimjetan, zarađujući već kao trinaestogodišnjak popriličnu svotu. Postao je "tapkaroš": kupovao je nekoliko desetina kino-ulaznica i zatim ih uz značajnu dobit preprodavao ispred kina zakašnjelim ljubiteljima filma. Ivica je bio najniži među njima, uvijek tih poput miša i uvijek u pozadini zbivanja. Ali budno prateći sve što se događa.

   Vilko ga je ne jednom vidio kako ispred kina preprodaje ulaznice i trpa lovu u nabrekle džepove. Pogled je Ivičin lutao i skakao pomamno, uvijek na oprezu. Jer i ovdje su kružili omrznuti pajkani i lovili jadne "tapkaroše" oduzimajući im teško stečenu zaradu i još ih, onako reda radi, dobro izbubetali po rebrima.

   Bila je subota, kišovita jesenja noć, kad su zgrabili Ivicu. Pajkan mu se nekako uspio neopaženo privući straga i zgrabio ovratnik Ivičinog tek kupljenog plavog šuškavca, posljednji krik mode na tržištu, kojeg ste jedino u Italiji mogli kupiti.

   Ivica nije oklijevao ni trenutka: munjevito se sagnuo, izmigoljio sasvim iz skupocjenog šuškavca i čas zatim prašio je poznatom ulicom, ostavljajući skupocjeni šuškavac u ruci pajkana, dok su sluge zakona uzalud nastojale potrčati za njim. Gomila ljudi koja se tiskala ispred kina, spontano im je zatvorila put, instinktivno se opredjeljujući za one "van zakona".

   Ivica se vratio malo kasnije i povukao Vilka na stranu.

   - Tebe ne poznaju - rekao mu je. - Nikad se nisi bavio ovim poslom. Biti ćeš mi bankar. Evo ti lova i karte, a ja nastavljam s preprodavanjem. Dolaziti ću po još karata kad ovo prodam.

   I nestao je u gomili, ne pružajući Vilku priliku odbiti ili pristati. Vilko je gurnuo zgužvane novčanice  u džep i nemarno pušaći čekao na uglu, a Ivica je svakih nekoliko minuta dolazio k njemu po još karata i ostavljajući lovu. Ako ga uhvate ... I tako dok sve kino-ulaznice nije uspio preprodati.

   - Neće meni ni jedan pajkan pokvariti posao! - ponosno je rekao, pružajući Vilku novčanicu za uslugu.

   Upravo zbog toga što se nije volio isticati, Vilko ga je silno zavolio. Družili su se čitav niz godina, pili zajedno, a jedno vrijeme čak i zajedno plovili, kad ga je Ivica zamolio da mu nađe ukrcaj, posao na brodu.

   U ono su vrijeme posade brojale i po trideset ljudi i nije se bilo teško ukrcati na neki brod pod panamskom ili nekom sličnom zastavom. Bila je to nezaboravna plovidba, ali pomalo i tužna. Vilko je shvatio kako se Ivica doslovno ubija pijući ogromne količine alkohola i pijući svakodnevno. I sam je Vilko volio popiti i dobro je u ono vrijeme potezao iz boce, ali ono što je činio Ivica, prelazilo je u naučnu fantastiku.

   Vilko se nije iznenadio, kad je Ivica naglo poružnio, ostario preko noći i samo je čekao trenutak kad ... Nije morao dugo čekati ...Nije mu bilo još ni četrdeset …

 

   ... a Ivica je umro, preselio se u vječnost, pridružio mnogima koji su ostavili trag u Vilkovom životu.

   - Vidiš - reče Vilko saginjući se i milujući psa - nije ovo obična zgrada. Ona počiva na uspomenama. Mnoge su sudbine ugrađene u njene temelje. Zanimljivo, sad je to "FINA", a upravo na ovom mjestu se uvijek vrtio novac u ona daleka vremena.

   - Razgovaraš s Loksi? - upita Dorina: odjednom se stvorila pored Vilka široko se osmjehujući i sa naočalama u kosi boje pjenušca. - Bilo ti je dosadno?

   - Uvijek je dosadno kad nema tebe - reče Vilko.

   - Laskavče! - reče ona i poljubi ga u obraz: neprestano ga je dodirivala i ljubila na javnim mjestima i Vilko nije bio načisto, dopada li mu se taj Dorinin običaj ili ne. - Što ste radili vas dvoje, dok me nije bilo?

   - Dosađivali se - reče Vilko. - I priželjkivali tvoj povratak. Hoćemo li sad prema lukobranu?

   - Idemo! - reče Dorina primajući ga pod ruku. - Sunce tako divno sja! Biti će uživanje šetati lukobranom.

   Vilko klimne i povede je niz strmu ulicu, dalje od ulice sjećanja, dalje od duhova koji su tako iznenada iskočili iz polu-zaborava i posjetili ga. Treba uprijeti pogled u budućnost: pored njega koračaju lijepa žena i vjeran pas, sve pretpostavke za lijep i  pun život su tu.

   Neka duhovi mirno počivaju.

   

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.