Večernje nebo iznad pustinje, bilo je prepuno sjajnih zvijezda, koje su blistale kao dragulji, no nitko od beduina u logoru nije gledao gore, iznad sebe..Hladnoća je bila prevelika, da bi se razmišljalo o ljepoti univerzuma...Svi su bili zagledani u vatru, koja je magično privlačila svojom toplinom.Pričale su se priče, koje su se prenosile s koljena na koljeno.Prva su se povukla djeca, a samo oni najuporniji, koji su brinuli o tome da se vatra ne ugasi, ostali su budni do jutra..Najviše su voljeli priču o Zefiru i Yasmin, Anđelu ljubavi, koji se dobrovoljno dao zatočiti u dimenziju čekanja, dok ne dođe vrijeme, da ga Ona, koju je od prapočetka ljubio, ne prepozna, i dodirom oživi...Tako će na Zemlju ponovo doći proljeće, i zasijati vječno Sunce Božanske Ljubavi...

Bilo je davno, vrlo vrlo davno, kad su Duše, zaljubljene u Stvoritelja, birale svoje puteve,mjesta i bića,sa kojima će najbolje uzvratiti poklonjenu ljepotu iskonske ljubavi..Zefir je bio Anđeo ljubavi, zagrljen Boginjom Svjetla...Zarekoše se jedno drugom da će se sresti, jer zajedno u isto vrijeme ne mogu poći na zemlju...Boginja reče da prvo treba donijeti svjetlo, a tada, neka Ljubav dođe...Kada se na Zemlji ponovo sretnu, nikad više zime u ljudskom srcu neće postojati..Boginja odleti iz Zefirovog zagrljaja, obećavši mu, da ga nikad neće zaboraviti, ma koliko dugo čekala da se on vrati..

Stvoritelj se obratio poslije toga Zefiru:

"Najljepši moj, zašto baš zemlju odabireš? Prepuna je tame i opasnosti..Možda se tvoja Boginja ipak ne sjeti Tebe? Njeno svjetlo je jako, ali tek sa Tobom može pobijediti sve.."

"Baš zato i želim napustiti ove perivoje zlatnih ruža,i potražiti Onu koja me čeka...Zemlja će postati još ljepše mjesto nego ovo, ne misliš li ti tako, Voljeni?"

Stvoritelj je znao da ne može zaustaviti Zefira, ali je znao da ona, koju će potražiti, više nije ono što jest..

Možda je Zefir ipak probudi iz omamljenosti svijeta i obriše njen zaborav?

Zefir je imao svoju slobodnu volju, i bezgraničnu ljubav, koju je s tom voljom želio pokloniti..

"Zefire, upamti.."-rekao je Stvoritelj-"Kad naiđeš na svoju Ljubljenu, NE SMIJEŠ je sam dotaknuti...Ni vlat njezine kose, ma koliko to želio..Ona te treba dotaknuti sama, inače se neče sjetiti ničega, i postat ćeš običan čovjek slomljenoga srca.."

"Ja..želim sa Njom roditi vječnost na Zemlji-"reče Zefir-"I siguran sam da imam snage za sve..."

"Zefire,"-reče mu ponovo Stvoritelj-" pretvorit ću te u neuglednog duha,koji može dobiti tijelo, ako ti poželiš, ali to tijelo će biti sve, samo ne lijepo...Ni sa čim Ona ne smije biti privučena Tebi, osim tvojim toplim ognjem ljubavi, koji će osjetiti samo ako se duboko približi tvojoj duši, i dotakne ti bar vlas kose..."

"Neka bude tako!"-reče Zefir..I Stvoritelj ga kao duha smjesti u predivnu kristalnu bocu, okićenu svim duginim bojama..Tada je zakopa duboko u pijesak pustinje...

Jutro je svanulo teškim oblacima i miris pješčane oluje, natjerao je beduine da potraže sklonište..

Kad je oluja prošla,karavana je krenula prema obližnjoj oazi, gdje je bilo i maleno mjesto-gradić, gdje se mogla naći okrijepa i kupiti ponešto za svakodnevne potrebe..

Jedan jahač je sišao sa deve i malo zaostao za karavanom.U pijesku je pronašao predivnu kristalnu bocu..Odluči je staviti u torbu i odnijeti prvom trgovcu.

Činilo mu se da bi mogao dobiti dosta novaca za to..Boca mu se činila prelijepa, i najradije bi je zadržao, no...Novci su mu trebali za druge stvari...Nije bilo vremena za maštanje...Bilo je vrijeme preživljavanja...

Za to vrijeme, Zefir je osjetio da se bliži toliko željeni trenutak..Njegova Voljena je blizu...

Trgovac je bez razmišljanja kupio bocu i stavio je na vidno mjesto...

Prvi ju je vidio mladić, koji ju je poželio pokloniti svojoj dragoj..Izbrojao je sve što je imao, i sretan,uzevši bocu, otvorio je, misleći da u boci nečeg ima...Nije primjetio da je Zefira oslobodio...Samo je osjetio predivan miris ruža i jasmina..

"Mora da je mirisno ulje bilo unutra..¨"-pomislio je, i odneo bocu svojoj dragani, koja se već smiješila drugom mladiću, koji joj je obučen u svilu i kadifu, nudio ogrlicu od zlata..

Zefir je bio nevidljiv, ali moćan...Tiho je šapnuo djevojci u uho:" Ne gledaj zlato i sjaj..Pogledaj u dubinu duše..Tamo je blago za kojim tragaš--"

I djevojka pogleda mladićeve tužne oči, i njegove ruke koje su grčevito držale bocu..Zagrlila ga je i shvatila sve..

Zefir je tako nevidljivo spajao duše i unosio ljubav..Vrijeme je prolazilo, a on je sve više čeznuo za svojom Ljubljenom...

Volio je šetati pustinjom, i razmišljati o njoj..

U jednom trenutku, začuo je glasne povike ljudi, koji su nadjačavali plač djevojke...Ostavili su je u pustinji i krenuli na devama dalje..Bez kapi vode i hrane..

Zefir je u trenutku osjetio da je to Ona.."Obukao" je ljudsko tijelo i prišao joj polako..Bio je čovjek, stariji, reklo bi se, pustinjak, ali ipak mudrac..Nije bio lijep, niti privlačio svojom pojavom..No, nešto toplo u njemu, privlačilo bi svako ljudsko srce..

"Kako se zoveš?"-upitao je mladu djevojku

"Yasmin..._"odgovorila je , vidno potresena--"Nisam pristala na udaju bez ljubavi, i zato su me ostavili ovdje, da umrem..."

"Ne plaši se-"rekao je Zefir,-" U mojem domu ima mjesta za tebe.Skromno, ali možeš biti sigurna da ću brinuti o tebi i nikad te neću ostaviti.

Yasmin je uživala u Zefirovoj brizi i nježnosti.Ali ni u jednom trenutku ga nije pitala tko je on, odakle je došao..Shvatila je njegovu brigu kao nešto što se podrazumijeva, i tako je i ostalo..Yasmin je bila nedostupna, i često se na momente i sramila biti u društvu sa Zefirom, jer, stalo joj je do mišljenja drugih ljudi..Jednom, kad se zaljubi, kako će objasniti voljenom svoj odnos sa Zefirom? Nije joj bio ni otac, ni brat...Nije željela razmišljati o tome..A ipak, nešto ju je vuklo tom starcu, sa kojim je mogla voditi beskrajne razgovore...

Zefir je strpljivo čekao da Yasmin bar dotakne njegove ruke, no ona je gledala na sve, osim istine unutra...

Zefira njena hladnoća nije smetala, jer nije imao ljudske osjećaje..Nije ga moglo boljeti...Mislio je samo na ostvarenje tog vječnog sna radi kojega je ostavio nebeske ružičnjake i spustio se u ovu zimu ljudskih srdaca...

Yasmin se počela povlačiti u sebe...Zefiru to nije promaklo...Reče mu, da želi ljubav svog života, i da ne želi biti više sama..

"Kad bi bar zavirila u moju dušu i shvatila tko sam ja.."-Zefir je pomislio i u trenutku počeo i sam osjećati tugu..Ali ne ljudsku...Onu duboku, božansku tugu zbog neuzvraćene ljubavi, koja će ostati prekrita ledom i tamom postojanja...

I odluči Zefir učiniti nešto što ni Stvoritelj ne bi pomislio da će učiniti: Zaželio je da Njegova voljena dobije biće, koje će ju voljeti Njegovim ognjem i nježnošću...Nadao se da će ipak Yasmin, kroz dodire drugog osjetiti Zefirovu ljubav, i sjetiti se iskonskog zajedničkog obećanja...

No, Yasmin, upoznavši biće svoga bića,još više se udaljila od Zefira...

"U čemu sam pogriješio?" -pitao se..Pa..nisam ništa ućinio što bi je povrijedilo...

I jedne noći, Zefir sjede na krevet, dugo promatrajući Yasmin, i njenog dragog, koji je snivao na njenom ramenu..

Posmatrao je Zefir predivnu crnu svilenu Yasmininu kosu, koja je mirisala na najljepše ruže i bijele jasmine čije ime je i nosila..I ne mogavši izdržati više, dotakne joj sasvim nježno pramen kose..

"Ljubljena, što da učinim? Možeš li razumjeti dubinu moje ljubavi? Bez tebe,svijet neće postojati, a sa tobom, ovako, još nije ni počeo živjeti..."-uzdahnuo je Zefir...

U tom trenutku,Yasmin se probudila:

"OSTAVI ME,ti prljavi starče-" kriknula je..

Mrzim kad mi itko dira kosu, a posebno Ti...Znala sam da se nešto krije iza te tvoje dobrote..

Odlazi od mene, da te NIKAD više ne vidim..."..

U tom trenutku, Yasminin dragi se probudio, uhvatio Zefira za haljine i bacio ga van na ulicu...

Zefir se u tom trenutku pretvorio u obično ljudsko biće..Srce mi se prvo steglo, u bezživotnu masu, a onda se raskidalo u tisuću komadića..

Nije više bio ni anđeo, i nije se mogao vratiti u naručje Onoga kojeg je ostavio, a nije bio ni čovjek, jer se nije mogao vratiti u naručje one, radi koje je to postao..Bio je obična sjena, koja je uronila u beskrajni svijet tame i hladnoće..

Da li mu se Stvoritelj smilovao? 

Čula sam da jest...Vratio ga je u bocu ali ovaj puta bacio u najdublje dubine oceana...Gdje ga čuvaju morska bića koja ne govore i ne znaju pjevati...

Kada mora presuše, netko će ponovo pronaći Zefira..Možda će tada doći novo proljeće? Ne znam..

Ali ga puštam da u tišini, prekrit valovima oceana, čeka svoj novi, sanjani trenutak.